Vremešna susjeda, koja često brka rukomet i rukohvat,
usplahireno je priskočila:
- Jeste li vidjeli kako su tukli naše dečke?! Pa kako smiju,
a naši su tak’ dragi. Suze su mi same
išle...
Brat, gimnazijski profesor, koji svoje učenike pegla da se radije bave
barem šetnjom kao sportom, a ne da gube vrijeme pred
tv-ekranom, ostao je prikovan do kraja:
- Što naši trpe i kako se bore!? I mene sve boli.
I župnik je na nedjeljnoj misi morao spomenuti:
- Pomolimo se i navijajmo popodne za naše...
Oni su naši dečki. Tako su ušli u sve hrvatske
domove i osvojili srca svih. I onih koji od sporta eventualno prate
samo “Ljubav u zaleđu”. To je najveća pobjeda
Červarovih gospodara prstenova. Rukomet su iz trofejnog hrvatskog
sporta pretvorili u hrvatski pokret, nacionalni ponos. Pakleni nisu
naša najljepša sportska priča, oni su uopće prva
priča Hrvatske 21. stoljeća!
Nije tu presudna tablica medalja. Červarova dinastija od 2003. godine,
kroz sedam velikih natjecanja, drži naciju u zanosu, s njima se drhti i
pati, uz njih se plače i skače, psuje i pjeva, zbog njih se sinovima
daju imena Ivano, Pero, Blaž... Oni su sve ono što bismo
sami željeli biti: odvažni i jaki, tvrdi kao naš kamen, ali
i emotivni, spremni na žrtvu za drugog, iskreni i časni, slavni, a opet
naši dečki iz kvarta...
Igrom slučaja, ovog je vikenda, dok su rukometaši krvarili i
borili se protiv medicine, izišla izjava
košarkaškog kapetana Nikše Prkačina:
“Nagovarat ću Žižića četiri mjeseca da igra za
reprezentaciju”. Nagovarati? Pa trebalo bi mu zabraniti da
ikad više odjene hrvatski dres! Kao i Vujčiću i svim sličnim
egoističnim tipovima kojima je Hrvatska trn u tenisici. Jesu li i
takvima zaiskrile suze dok su gledali Balićeve i Metličićeve muke da
pomognu prijateljima? Zato volimo i molimo za naše dečke.
One uz koje svi izgledamo bolji i ljepši, koji nam već
šestu godinu zaredom pričaju da je svaka žrtva vrijedna
znoja i truda.
NAGLASAK
Priča iz Hrvatske
Otvori KEKS Pay
