Ruski je književnik Anton P. Čehov govorio kako bi netko tko se bavi pisanjem trebao moći pisati o bilo čemu, čak i o pepeljari. To bi vjerojatno trebalo značiti kako bi i novinari trebali biti u stanju pratiti i komentirati svaku vijest, čak i onu najbesmisleniju. Ja sam odlučio testirati tu teoriju, pa sam za ovu subotu planirao pisati o parlamentarnom saslušanju kandidata za nove povjerenike Europske komisije. Bodrio sam se kako je to ipak vlada Europske unije, oni nam kroje kapu, a ovi koje biramo doma samo su transmisija njihove volje. Europa je to, važna stvar.
Međutim, moram izvijestiti kako je eksperiment propao već gotovo na samom početku. Uspio sam se natjerati ispratiti saslušanje Slovaka, ali već kod naše kandidatkinje Dubravke Šuice volja mi je slomljena. O pepeljari bi se nešto možda i dalo napisati, o tome kako je pušenje štetno za zdravlje, o neobičnim figurama dima koje ispuštamo prije nego otresemo pepeo ili o tome kako nas opušci u pepeljari podsjećaju na kakav konjički puk koji juri u presudnu bitku itd. Ali o ovome ne.
To samo govori o tome kako Čehov nije bio u pravu, kao i o nezavidnom položaju novinara u odnosu na pisce. Jer, neke stvari koje nam se događaju naprosto nije moguće izmisliti, a kao što je rekao Descartes, “o onome što se ne može izmisliti nije moguće ni pisati”. A pouzdano znam da su novinari poput mene za svoj posao i slabije plaćeni od pisaca – čast izuzecima! Pisanje iscjeljuje, novinstvo ostavlja duboke ožiljke. U tome je možda i jedina veza pepeljare i novinarstva. Ožiljci.
Dugo sam od sebe pokušavao otjerati slike koje mi je u svijesti urezalo gledanje toga saslušanja. Trome, blijede, gotovo nepokretne. U usporedbi s tamo demonstriranim stilom, Brežnjevljev stil govorenja približavao se virtuoznosti jednog Oscara Wildea. Vjerojatno mu je i engleski bio tečniji, s bar ponekom finesom. Netko je upotrijebio izraz “demonstracija mediokritetstva”, ali mislim kako riječi “uniformnost” ili “jednoobraznost” bliže opisuju ono što smo imali prilike vidjeti.
Gotovo je nevjerojatno koliko današnji političari svi govore isto i ponašaju se na isti način, poput automata. To je jednoobraznost koja zapanjuje. Kako je govorio Heidegger, najveća prijetnja duhu ne dolazi od vojnika u uniformama, već od uniformiranih civila. Iako je filozof, u svom preziru prema osrednjosti ljudski omanuo pohvalama militantnom totalitarizmu, vidjevši u neljudskom nešto “herojsko” i “veliko”, ipak je dobro detektirao nadolazeće nedaće vladavine mediokritetstva koje je došlo na svoje u našem dobu tzv. mekog totalitarizma.
Nema ništa loše u mediokritetstvu po sebi. Dapače. Svi smo mi mediokriteti u većini stvari koje radimo, čak i oni koji imaju neke posebne talente. Većina naših radnji su automatske, i dobro je da je tako. Mediokritetstvo je ono što ovaj svijet drži u ravnoteži i daje mu rutinu i predvidljivost. Za većinu poslova koje radimo kreativnost nije potrebna, čak ni poželjna. Kada bi kreativnost u svemu bila imperativ, ovaj svijet bi ličio na Monty Pythonov leteći cirkus kojim upravlja Ministarstvo čudnog hodanja.
Mnogi danas gledaju na ljude bez velikih ambicija s prezirom, ali ako ne želimo živjeti u svijetu frustriranih i nezadovoljnih ljudi, nedostatak velikih ambicija nije nešto što treba pošto-poto osuđivati. Nitko ne želi da ga brije frustrirani genij ili da mu neki neostvareni kreativac određuje kaznu za parkiranje. Ljudi prosječnih sposobnosti i bez velikih ambicija čine srž svakog normalnog i zdravog društva. Čehov je toj osrednjosti podigao spomenik.
Međutim, mediokritetstvo postaje loše, kada ga spojimo s velikom ambicijom. A danas kao da vrijedi pravilo - što je mediokritetstvo veće, šanse za uspjeh rastu. To je izraženo mišlju koja kaže: “Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju.” Tu paradu nesposobnih smo mogli gledati na prošlotjednom saslušanju u Europskom parlamentu. Gledaš i jasno ti je zašto zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na redu.
Zašto je moć postala toliko privlačna ljudima bez talenta za politiku? Zašto smo prestali nalaziti ispunjenje u svojim sasvim običnim životima i predajemo se jurnjavi za moći? Zašto smo počeli obožavati moć kao da se radi o nekoj nadnaravnoj sili? Obožavanje moći svoje porijeklo ima u gubitku transcendencije kao izvora smisla. Nekad su religija, umjetnost ili filozofija pružali taj osjećaj ispunjenja i davali nadu, a danas je njihov surogat postala politika. Moć ne može zamijeniti transcendenciju, iako bi to htjela. Samo transcendencija može odbiti besmisao i čovjeku pružiti nadu.
Nas tzv. obične male ljude boli patak (ili patka, kako koga) i za Fonderlajen Uršku i za Šuica Dudu i za cijelu Europsku komisiju. Već je Ivek Klodovik Juncker pokazao što je zapravo posrijedi.