Naslovnica Premium Kolumne

Nema pomirbe, samo floskule: 'Svoje ne damo, tuđe gazimo'

Pristali smo na dokidanje moralnih okomica. Pristali smo na svođenje na vašarište važnih obljetnica na kojima se politički „idoli“ nadmeću u revanju budnica i poziva „u boj“. Inzistiramo na krajnostima: nepogrešivoj vrlini „naših“ ili gnušanju nad „njihovima“, na ekstremizaciji u svrhu boljeg „raspoznavanja“
13. kolovoza 2019. u 12:35 12 komentara 2329 prikaza
Na osječkoj utvrdi sagrađena je kapelica gdje se može odati počast poginulima u obrani Osijeka. Trebalo je trinaest godina da se netko lišen osjećaja poštovanja dosjeti da su drvene letvice s krova pogodne za potpalu roštilja
Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL

Iznad kosturnice u Perivoju kralja Tomislava s posmrtnim ostacima 70 ljudskih bića, čak i ako su za neke to samo „smrdljive komunjare“ od kojih je njih pedeset troje prije pokopa bilo identificirano, nalazio se nekoć prilično ekspresivan spomenik – prikaz narodnih heroja Narodnooslobodilačke borbe Jovana i Milene Radivojević. Ispod njih u mramor je bila uklesana kitica dojmljive Kaštelanove pjesme „Tifusari“: „I kad muške nam uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama.“ Riječ je o moćnoj pjesmi koja je nad nemoćnim pokojnima bdjela sve do konca 1991. Ispod Joce i Mice, kako smo ih još za Jugoslavije od milja zvali, netko je pod okriljem noći postavio eksploziv, previše eksploziva. Micina glava završila je na krovištu škole za djecu s posebnim potrebama „Zlatan Sremac“, dok je Jocin kažiprst (nekoć simbolički uprt u svjetlost koja se naslućivala na dnu fašističkoga mraka) završio u privatnome stanu smještenom uz rub drugog parka, onog koji je ponio ime kralja Petra Krešimira IV. Bronca se brzo razgrabila. Bronca ima visoku cijenu. Kosti su ostale u utrobi zemlje. Neobilježene, ispod nečega što sad nalikuje na prvu betonsku deku kuće koju više nitko nije želio nastaviti graditi.

Thompson nastupio na splitskoj rivi povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti Goran Gerovac Na Thompsonovu koncertu u Splitu bilo je više jugoslavenstva nego na Dan mladosti u Kumrovcu

Osječko-baranjska županija naručila je 1996. izgradnju kapelice Kraljice mira na Krunskoj utvrdi kojoj Osječani kolokvijalno nadijevaju dva imena: ‘katakombe’ (premda ruševni lukovi koji se protežu zapadno od Barutane nemaju nikakve veze s prvim kršćanima) i ‘drive-in jebodrom’ gdje neupućeni ili perverzni svakoga jutra mogu pabirčiti iskorištene kondome uz lukove ispod kojih stane taman po jedno vozilo za parove prepune strasti. 
Kapelica posvećena Gospi kao čuvarici mira sagrađena je s ciljem da svi koji su tijekom Domovinskog rata izginuli u obrani Osijeka dobiju dostojno mjesto na kojemu će im svi dobronamjerni i na njihovu hrabrost ponosni moći odavati počast. U okrilju Kapelice tako se nalaze imena svih postrojbi koje su obranile Osijek, kao i imena 1200 poginulih branitelja i 410 civila. Valjda u želji da se kapelica uklopi u okoliš ili da odražava skromnost onih koji su svoje živote položili za spas svojih domova, središnja točka domovinskog pijeteta dobila je krov od drvenih letvica. Letvice su pogodne za potpaljivanje roštilja i drugih nenamjenskih vatri. Trebalo je samo trinaest godina da se toga dosjeti netko obdaren praktičnim duhom. Netko lišen osjećaja poštovanja.

Učitelj, osnivač Zemljoradničke zadruge u Slatini, zborovođa pjevačkog društva „Gusle“, osnivač kazališne sekcije u Slatini i antifašist Jovan Radivojević strijeljan je 22. listopada 1941. u perivoju Gradski vrt zajedno s Milenom. Onako kako je sa svojom majkom Agripinom na istome mjestu mjesec dana prije strijeljana Sara Bertić kojoj su bile samo dvadeset dvije godine. Ustaška vlast eliminirala ih je zbog „pripremanja saboterskih djelovanja“. Onako kako je eliminirala sve koji nisu udovoljavali rasnim zakonima, koji nisu bili u skladu s važećim svjetonazorom, po naputcima tadašnjeg germanskog „gospodara lutaka“. Njihove kosti poslije su iskopane sa stratišta i položene na mjesto naknadno obilježeno impozantnim spomenikom. Nisu ni slutili da će se njihovo čovjekoljublje i istinska hrabrost poslije svesti na zajednički „komunjarski“ nazivnik kojim je danas pomodno kaljati sve što nije u skladu s plošnošću današnjih „ideologa“.

Joška Broz Joška Broz Titov unuk otkrio što mu je djed priznao kao svoju najveću pogrešku

Prvog kolovoza 1991. počinje istinski osječki, slavonski pakao, jednim klanjem rafalno započinju sva klanja, cijela krvava niska četničkih divljanja nad civilima: Aljmaš, Erdut, Dalj, Sotin, Lovas, Ćelije. Osijek počinje gorjeti, pa se brani. Većinski ga brane mladi. Jer mladi ne vjeruju u mogućnost smrti. Osijek je podrumski nastanjen golubovima i sirotinjom među koje su se sporadično zavukli i oni koji vide samo svoju guzicu (kako to obično u kaosu biva), pa ostaju kako bi otimali u kaosu.

I tu dobivamo vagu luđaštva koja malicioznima služi za natezanje, ideološke čarke kojima je jedini cilj mazanje očiju. „Gdje si bio?“ i „Čiji si?“ postaju temeljna pitanja, a odgovori na njih poput razvrstavanja podobnih i nepodobnih na nazivnik časti ili stočni vagon srama. Poput stočnih vagona kojima su osječki Židovi četrdesetih godina prošloga stoljeća odvoženi u „tvornice smrti“ koje zvuče bolje od „gubilišta“. Tu opet iznova započinje (i nikad ne završava) sustavna amnezija koja čovjekoljubljima svih boja želi matematički precizno dodijeliti ideološki predznak i zaboraviti kontekste. Osijek, naime, nisu branili ustaše, nego Osječani kojima je grad gorio. Bertić i Radivojevići nisu podmuklo planirali recimo Jazovku ili Križni put, nego su, svjesni užasa koji je u valovima pristizao, htjeli dokinuti mučku i nakaznu državnu tvorevinu, ideologiju koja je donosila samo i isključivo mrak, sustav u kojem si rođenjem odabran ili proklet.

Posljednji Titov kuhar Ivan Molnar IVAN MOLNAR Posljednji Titov kuhar: 'Stari nam je znao ući u kuhinju i pitati: 'Dečki, je l’ si mogu sam ispeći jaja''

Htjeli mi to priznati ili ne, zaglibili smo u jeftinom politiziranju profesionalnih, najčešće moralno nepismenih političara kao u petparačkoj pljuvačnici na muhe otrgnutih glava. I slabo slušamo razum, razumne riječi poput onih što ih je na Dan antifašističke borbe izgovorio osječki gradonačelnik gospodin Vrkić: „Osnovni je problem što još uvijek nemamo pravi vrijednosni sustav koji bi svima nama objasnio razliku između dobra i zla i zapravo smo svi danas taoci političkog ideologiziranja u kojem se naš narod dijeli. (…) Hrvati nemaju i ne trebaju imati iluzije o Endehaziji, ali isto tako i antifašisti moraju smoći snage razgovarati o tome da su u vrijeme komunizma činjeni veliki zločini prema nedužnim ljudima. Mišljenja sam i bilo bi puno bolje da smo smogli snage da u jednoj tranziciji, bez obzira na to što smo imali rat, razgovaramo o vrijednostima koje su postojale u prijašnjem režimu i one bi trebale biti osnovica za razvoj cijeloga sustava. Da smo to činili, bilo bi manje problema, brže bismo se razvijali i živjeli bismo u puno boljim uvjetima.“

Pristali smo na dokidanje moralnih okomica. Pristali smo na svođenje na vašarište važnih obljetnica na kojima se politički „idoli“ nadmeću u revanju budnica i poziva „u boj“. Inzistiramo na krajnostima: nepogrešivoj vrlini „naših“ ili gnušanju nad „njihovima“, na ekstremizaciji u svrhu boljeg „raspoznavanja“. Nema pomirbe. Samo svekoliki kič deformiteta floskule: „Svoje ne damo, tuđe gazimo“. Prezirom smo dokusurili „bivše“ heroje, ne shvaćajući da smo time ukaljali i „svoje“. Micina glava završila je na krovištu škole za „defektnu djecu“ koja je nekoć nosila ime liječnika, humanista i antifašista Zlatana Sremca, škole koja je sad samo zgrada koju je u privatizaciji prisvojio jedan tajkun, pečemo ćevape na daščicama s krovišta kapelice posvećene onima koje je luda mladost odvela u smrt, a divimo se onima koji jame, ljubimo im skute kao svecima koji nas samo ironijom mogu odvesti u neku bolju budućnost. Čekajući tko će „pobijediti“. Dok cajke odjekuju barokom osječke Tvrđe.

Ugostitelji
DRAMATIČNE BROJKE
Anketa: Čak 80,5 posto radnika u ugostiteljstvu smatra da je za njih bolja opcija selidba u inozemstvo

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar stinatvrda
    stinatvrda:

    Pledoajer crvenom fašizmu i obezpravljenju svega što se ne poklapa s bnjihovim ideologijama. Dok je toga nema ni istine - abez istine nema ni pomirbe.

  • bakulušić:

    Nema pomirbe, nema istine, ostale su samo floskule o tobožnjem antifašizmu, Sutjesci, Srbu i "golorukom narodu", stotinama tisuća ubijenih, od toga desetine tisuća "dece", o borbi za svijetlu budućnost bratskih naroda i narodnosti... ostalo je... ostalo je sve što nevalja ... prikaži još!a i od tog nevaljalog žive "poznati hrvatski pisci". Zaista, zašto smo se borili? Za sedam dana zamračenog profila zbog iznošenja istine? Za sličice i molitvenike koje izdaju čudne i čudnovate "katoličke" udruge? Za prodike i predavanja koja nam drže nelustrirani komunistički kadrovi? Jesmo li se za to borili ili su nas prevarili?

  • zweistein:

    joca i mica, sara, ivo lola, boško buha,....sve je to klapa koja bi 91 "komandovala" motorizovanim brigadama,...sve ostalo je zavijanje za propalim experimentom zvanim yugoslavija