Kolektivističke ideje ljevice i desnice gube tlo pod nogama, pa im je poziv na zajedništvo postao zadnja slamka spasa. No pogled na to prizivano zajedništvo, pruža prilično tugaljiv prizor. Sve sliči na nekakvu amorfnu močvaru klijentelizma, u kojoj svatko može igrati sa svakim. Zbog narodnog veselja, ponekad se hini konflikt, ali se konstantno provode identične politike, pa ne čudi što politička savezništva nude gotovo beskrajne mogućnosti. Sve izvanbračne aktivnosti bi se trebale legalizirati jednom velikom koalicijom.
Mi kao da živimo u nekoj močvari, gdje svi samo krekeću dok kolektivno tonemo u živo blato. Dok se kao društvo gušimo u tom živom blatu, čini se kako nećemo progledati dok ne udarimo o živi zid. Ispada kako je jedina alternativa ovoj močvari njeno isušivanje. Međutim kod nas nije posve izvjesno da takva vrsta političke meliorizacije ne bi živo blato samo pretvorila u živi pijesak.
Sigurno je samo da sve to gura narod sve dublje u glib, dok se on drži još samo za posljednju suhu granu, koja je pred pucanjem. Odatle se ne nazire nikakvo sigurno tlo za bilo kakav novi početak. Tako ispada da je alternativa živom blatu, živi pijesak. Ako tonemo, kao da je bitno blato ili pijesak? Svi ponuđeni recepti za spas bili su paleta šupljih izgovora, koja nas je vukla sve dublje i dublje. Čini se kako sada živimo u vremenu kad to mnogima postaje jasnije.
Dok su se ljevičarske ideje ispuhale u dodiru sa stvarnošću, nalazimo se u vremenu kad ih desnica prisvaja i reciklira, pa ne čudi što smo polako dovedeni do sadašnjeg amoka.
Laž se uvijek spakuje u fini celofan lakog rješenja, koje na naplatu dolazi kasnije. Mi kao društvo kao da nismo svjesni kako laž ima svoje posljedice, koje ne nestaju ako smo mi na nju pristali. Nešto ne prestaje biti laž samo zato što se s tim svi slažu. Dapače, ako se svi kolektivno s nečim složimo, posljedice su samo pogubnije, jer svi kolektivno tonemo prema provaliji. Milijun puta smo pristajali na takve kolektivne gluposti, i zato smo tu gdje jesmo. Naš problem je što se za rješenja treba potruditi, a to je već nadnaravan podvig. Laž je lakša od istine, kao što je ništavilo lakše od bitka. Na laž je dovoljno samo pristati, oko istine se treba potruditi. Netko mudar je rekao “lako je biti težak, a teško je biti lak”. Mi smo pristajali na jednostavna rješenja koja su nam se nudila, lagali smo sami sebe. Sad je problem što to samoobmanjivanje dolazi na naplatu. Olako se vjerovalo, pa je i buđenje teže i grublje.
Mi politiku nismo shvaćali kao umijeće mogućeg, već kao eshatološki nabijen niz iskušenja koja se mora proći kako bi se stiglo do obećane zemlje. Nismo učili iz prošlosti, već smo postojano kano klisurine stremili budućnosti, ne mareći ako je to bilo i srljanje u prazno.
Obaziranje na činjenice i pozivi na racionalno preispitivanje pogrešaka samo su hrabrili našu ustrajnost i odanost zacrtanome cilju. Nama je toliko ovladao taj nihilistički duh lakih rješenja i foteljaškog optimizma da nas svaki poraz samo čini još podatnijima za političko oblikovanje. Politički teoretičari bi rekli kako smo postali “masa”. Politički realisti bi, pak, rekli kako su nas naši prevrtljivi političari toliko uvaljali u blato da smo na kraju i sami pomislili da nismo drugo do to blato, koje je po volji moguće oblikovati kako se kome prohtije. Zato valjda i tako olako pristajemo na političke igre i opetovana valjanja u blatu koja nam se serviraju. Korijen našega očaja jest u tome što ne znamo artikulirati alternativu ovom duhu močvare koji nas sve izjeda. Ljudi ne teže samo tome da budu glupi, debeli i sretni, kako nas se stalno uvjerava. Za dobar život, potrebno je nešto više, neki uzvišeniji cilj. Ali kad posegnemo za tim registrom, tu nam se nude naši vječni moralni pobjednici sa svojim izgovorima.
Zalog njihove moralnosti jest to što su izgubili sve bitke. Prazno moraliziranje u močvari se čuje češće od kreketanja žaba. Ono što nam je potrebno jest pobjeda nad duhom močvare.
To se ne postiže tako što ćete samo biti protiv nečega. Biti protiv nečega daje na važnosti tomu nečemu protiv čega se borite. Ako se s nečim ne slažete, ne ulazite s njim u polemiku tako da negirate njegove teze, nego je potrebno postaviti svoje pored kojih će njegove izgledati besmislene.
Ne kaže uzalud ona narodna, “ne raspravljaj se s idiotom – on će te prvo spustiti na svoju razinu, a poslije te dotući iskustvom”. Idiota najviše boli ignoriranje, jer mu tada oduzimate mogućnost da objasni. Zato je odgovor pobjeda nad svakim besmislom izgovora.
Ristić odličan kao i uvijek. Uz Mijića, Raspudića, i Petranovića jedino što vrijedi čitati njihove kolumne koji idu protiv ovog glupavog main streama....