Umjetnost može reći nešto čovjeku o njegovoj prirodi, može stvoriti trajnu vrijednost, može čak i izazvati zli vladajući sustav i apelirati za pravedniji svijet – a može stvarati i beskorisne i prolazne stvari, i ići na ruku aktualnom poretku moći.
Ovih dana Zagreb je izložen bujici ovog drugog. Upravo je završio Projekt Ilica: Q’ART koji se sastojao doslovno od ničega, ali je zato bio hvaljen u svim medijima kao veliko postignuće. Jedan je vid tog lažnog umjetničkog i društvenog projekta bio taj da su na ruševne i po život opasne fasade glavne zagrebačke ulice obješena divovska platna sa stvarnim umjetnicima iz prošlosti. U praksi to izgleda tako da vas s jedne donjogradske kuće gleda Dimitrije Bašićević Mangelos, avangardni umjetnik i mistifikator koji je u javnosti posve zaboravljen, i čiji su jedini trag u današnjoj kulturi naivne slike Ivana Rabuzina, koga je ohrabrivao i usmjeravao na početku karijere, što je završila njegovim jezivim pokalom za Kup u nogometu. Ili u Gundulićevoj možete vidjeti, nalijepljenu na izlozima propale Kavane Corso, lik performerice Vlaste Delimar u trenutku orgazma, pravog ili glumljenog. Neću pitati tko još od prolaznika poznaje Vlastu Delimar i njeno djelo, neću pitati ni kome mogu išta značiti orgazmi, pravi ili glumljeni, kojih je pun Internet. Pitat ću kakva je to umjetnost koja skriva zagrebačku kulturnu sramotu, kavanu koja je upala u beskrajno uništenje, i kakva je to umjetnost koja pokriva gradske špekulacije s prostorom.
Kakva to umjetnost skriva zagrebačku kulturnu sramotu?
Nemojte me krivo shvatiti: sve je to zabavno, i mreža za ljuljanje u Tuškancu, i mreža za ležanje na Trgu žrtava. Zabavno je i Ilicu zatvoriti za tramvajski promet, pa da na njoj ljudi sviraju bubnjeve i prodaju stare ploče i bižuteriju. Ali to nije oživljavanje duha grada, i to nije umjetnost, nego scenografija reklame za telekome, u kojoj svi lebde i besmisleno se smiješe.
Komentara 2
Sve jasno. Samo, problematicni su oni koji dodjeljuju sredstva. Ovakvima. I rodijacima. Pa jeste li vidjeli tko sjedi u uredu za zastitu nematerijalne bastine? Ljudi koji ne znaju note! Oni stite nematerijalnu bastinu. To je nase Ministarstvo kulture. Oni raspodjeljuju (izmedju oatalih). I kako bi takvi ljudi znali razliku izmedju struganja mikrofona po podu (Mak Murtic i ekipa u Puli) i prave, sadrzajne umjetnosti? Supljina, ispraznost i sjajni celofan se masovno placaju u Hrvatskoj.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
Ma kakva kultura vas spopala?! To je sve malogradjanstina u Zagrebu sve sto oko vidi.