Ove se godine navršava sto godina od okončanja Prvog svjetskog rata. Njegov kraj bio je i zaključak jedne od najvećih i najdugotrajnijih političkih svađa u modernom svijetu, one između monarhije i republike. U njemu su nestala tri velika europska carstva, austrougarsko, rusko i njemačko.
Veliki rat je istovremeno bio i revolucija. Ono što je započeo Cromwell kada je odrubio glavu Karlu I, završeno je mirovnom konferencijom u Versaillesu, na kojoj su se stare sile, koje su se dotad smatrale garantom mira i stabilnosti u Europi, našle na optuženičkoj klupi. Europske sile nisu bile sposobne same riješiti tu svađu, pa je ona i okončana tek kada se Amerika, predvođena predsjednikom Wilsonom, uključila u rat. Wilson je prezirao monarhije, naročito Austro-Ugarsku, koja je kao država osuđena na nestanak. Smatrao ih je nemoralnima i odgovornima za ratove. Zato je, po njemu, njihov nestanak bio prvi uvjet “vječnog mira” koji je trebalo uspostaviti na europskom tlu. Od tada vrijedi princip da je unutarnje ustrojstvo neke zemlje istovremeno i ključno za pitanje stabilnosti međunarodnog poretka. Demokracije međusobno ne ratuju, kaže se; to čine samo nedemokratski režimi. Liberalna demokracija postala je vladajućim principom novog svjetskog poretka. Pobjednici su ispisali svoja pravila poraženima. Rast američkog utjecaja u Europi donio je starom kontinentu relativni mir i prosperitet. Pokušaji poraženih država da ponište zaključke Prvog svjetskog rata, pokazali su se uzaludnima, a užasi koje su te države pritom stvorile samo su dalje utvrdili čovječanstvo u svijesti u moralnoj superiornosti liberalne demokracije. Nacionalne države s demokratskim uređenjem postale su model novog međunarodnog poretka. Ali, u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ovaj princip će doživjeti svoju novu evoluciju i okrenuti se protiv sebe. Sve više se počinje vjerovati kako su demokracija i nacionalna država u sukobu, te da treba oslabiti ili čak ukinuti princip nacionalne države kako bi se demokracija mogla univerzalno proširiti. Nacionalni princip, koji je doveo do uništenja monarhija i uspostavljanja republikanskog međunarodnog poretka, sada se smatra preprekom njenom univerzalnom širenju. Europska unija je eksperiment na kome bi se trebala potvrditi ova nova demokratska vjera političkih elita. Ovdje je mjesto gdje liberalna demokracija pokazuje svoje ideološko naličje i dotiče svoje kulturološke granice. Iskustvo nam govori da liberalna demokracija sasvim lijepo funkcionira samo unutar stabilnih granica i s relativno homogenim stanovništvom, gdje ljudi koji dijele istu kulturu i sa zajedničkim povijesnim naslijeđem biraju između sebe one koji će ih predstavljati.
Kada se princip liberalne demokracije pokuša izmjestiti iz tog svog povijesnog okvira i univerzalizirati, on gubi svoje osobine zbog kojih je bio toliko hvaljen i općeprihvaćen. Pokušaj univerzalizacije principa liberalne demokracije jest ono što ju dovodi u opasnost, a ne otpori tome univerzalizmu. Možda je snažan otpor na koji je u Europi naišla politika masovne imigracije stanovništva iz muslimanskih zemalja najbolji primjer o čemu se tu radi.
Europljani ne traže preispitivanje liberalne demokracije kao vlastitoga nasljeđa, već njenog pokušaja univerzalizacije. Univerzalizam, uostalom, nikada nije bio dijelom europskog kulturnog nasljeđa, već stalna borba protiv njega. Europa nikada nije bila kontinentalno carstvo, već kontinent na kome su se nacionalne države natjecale za vlastiti probitak. Sa sličnim problemom redefiniranja liberalne demokracije kao nečega suprotstavljenoga nacionalnoj državi nosi se i Amerika, predvođena Trumpovom administracijom. Američke elite bile su glavni propagandisti globalnog širenja demokracije. Zbog toga se i činilo da će princip nacionalne države prvo upravo tamo šaptom pasti pod udarom globalizma.
Zato je i Trumpov izbor bio toliko iznenađenje za sve, i zbog toga su otpori njegovoj politici još tako jaki. S Trumpom su globalisti izgubili svoju bitku za uništenje nacionalne države kao uvjeta stabilnosti liberalne demokracije. Ako promatramo današnji svijet možemo reći da liberalna demokracija sasvim dobro i lijepo napreduje. Ono što je na kušnji i što doživljava poraz jest pokušaj uništenja nacionalne države u ime demokracije. Lekcija da je kultura ono što definira temelje jednog društva i osigurava njegovu trajnost, a ne ideološke mantre i zamamne socijalne utopije, jednom će valjda biti naučena. Bez te pouke ni liberalna demokracija neće biti sigurna.
Odličan uvid autora.