Na Redditu se povela zanimljiva rasprava o smrti i onome što se događa poslije nje. Naime na hrvatskom kanalu jedna je korisnica postavila pitanje - “Jeste li imali blisko iskustvo sa smrću i kako bi ga opisali?” te podijelila svoje iskustvo. “Prije par godina, imala sam težu prometnu, frontalku i totalku. Često sam čula da ljudi kažu da im se ‘život odvrtio’ pred očima u takvoj situaciji, ali meni nije, samo mi je još danas fascinantan način na koji pamtim taj događaj”, piše.
“Od sekunde kad sam vidjela da auto ide u mene i da nema spasa i što sam u toj sekundi pomislila (znači to je sad to i gotovo) do piskajućeg zvuka valjda svega što može pištati u trenutku udara do otvaranja zračnog, odurnog mirisa paljenja i lima i dima. Vjerujem da je sam udarac i sve to skupa trajalo možda sekundu-dvije, a meni je u glavi i pamćenju kao slow motion”, nastavlja; “Ono što me i danas tješi je to da apsolutno nikakvu bol iako teže ozlijeđena nisam osjećala niti u trenutku sudara, a ni još dobrih pola sata nakon”.
Drugi piše: “Nekoliko puta u ratu od čega je najbliže bilo ljeto 1993. Predivno ljeto, nije se pucalo nekoliko mjeseci i grad je bio pun ljudi, Korana prepuna, sunčano popodne, ja s prvom curom u životu, sjedimo na stepenicama jedne škole u samom centru i odjednom se čuju VBR-ovi, odmah te zakoči u trbuhu ali ne vjeruješ jednostavno, ona kaže ‘to grmi je l' da?’ i onda padne prva blizu, pretrčimo cestu do ograde iza koje legnemo i sve ode u totalni slow motion”.
“Bili smo doslovno u središtu svega toga, granate padaju na sve strane, pred onu istu školu, na krov škole preko puta ograde kod koje ležimo, sve je u prašini i dimu, vidim prijatelja kako trči s krvavim leđima, curicu na biciklu s breskvom u ruci, drugi prijatelj brzo hoda i krv mu se slijeva niz ruku, čovjek u plavoj košulji izlazi iz ulaza u kojem gori, on je sav crn od gara... znam nabrojat aute koji su prolazili i jurili, jednostavno nekakvo superčudno iskustvo kao ovo što neki pišu da ti se mozak uspori, znam i danas lica ljudi u parku, ispalili su tri VBR-a odjednom znači šezdesetak raketa ovisno o punjenju, sve to je trajalo minutu-dvije a ja imam dojam da sam gledao film od sat i pol”.
“ZNAO sam da ću umrijeti, nisam mislio ili se bojao, ZNAO sam da ne možemo ostat živi jer padaju svuda oko nas, ali bio sam miran. I ostali smo živi i bez ogrebotine i trčali do njene tete koja je živjela malo dalje u parku, došli tamo, sišli u podrum, ljudi nas pitali kako je vani, ja sam zaustio da kažem i počeo se trest od straha ko nikad u životu i mislim da jedno 15 minuta nisam mogao pričat, pomislio sam da više nikad neću”.
“Drugo jutro idem doma, pola 6 ujutro tek je svanulo, sunce polako izlazi, ljeto, toplo, posvuda je slomljeno drveće, na svim semaforima je trepteće žuto, nikog nema samo par staraca čeka da se otvori pekara za crni kruh, naiđe neki pas i gleda me totalno prestrašeno i raspadnem se ko nikad, plakao sam satima, došao sam doma, ništa me nisu pitali pustili su me da odem u sobu i plačem, onda su me pod prozorom zvali prijatelji da idemo igrat ‘u četiri polja’, umio sam se, presvukao i otišao van i život je išao dalje”.
Treća dijeli: “Meni na prvu padnu dva događaja - prvi put mi je bilo prilično u izmaglici i nisam bila svjesna kaj se događa. Prvi porod, inducirani zbog mrtvorođenčadi, išla sam na kiretažu i prvi put u životu su me uspavali. Trebala sam se probuditi za otprilike pola sata, ujutro sam saznala da su me budili šest sati. Sjećam se da sam nekoliko puta vidjela kaj se događa; vozili su me panično po hodnicima, ulazili smo u lift, sestre su mi nebrojeno puta davale neke doze i injekcije, tresle me, a ja sam samo bila je toliko umorna i osjećala spokoj i nisam željela da me probude koliko je lijepi osjećaj bio”.
“Drugi put kad sam doživjela je bilo kad me bivši dečko premlatio; imala sam slomljenu ruku, napuklo rebro, slomljen nos i unutarnje krvarenje. Ležala sam na podu, posve iscrpljena, a on je sjedio na meni i obavio mi vrat dlanovima i davio me, derao se da nikome neću nedostajati. Osjetila sam ponovno onaj spokoj, sve je bilo tako usporeno, kao u nekom filmu. Bol više nisam ni osjetila, samo sam se predala i razmišljala o roditeljima, svojoj mački i sestrama. Dolazile su mi neke lijepe uspomene, pokušavala sam ih se što više sjetiti da barem neku radost osjetim ako su mi stvarno posljednji trenuci. Na jednom sam osjetila samo toplinu u cijelom tijelu i probudila se nekoliko sati kasnije u bolnici. Nakon poroda, nikad veću bol nisam osjetila, kaj se oporavka tiče”.
Idući pišu: “Djeca, 18 godina, nas 5 se stisnulo u onog malog Daewu Ticoa. Prijatelj tek položio, zamislio se i prošao na velikom raskrižju (4 trake u svakom smjeru) kroz debelo crveno. Mi smo išli nekih 80, ja sjedio iza desno. Svi smo vidjeli da smo kroz crveno, ali nitko to nije očekivao i nije bilo vremena za reakciju, tako da je bila totalna tišina i svako je okrenuo glavu na svoju stranu prozora da vidi prilazi li koje auto prema nama”.
“I ja vidim svjetla dolaze prema meni. Taj auto je išao uzbrdo tako da nas i nije mogao uočiti neko nekih 20-ak m prije. Mi 80 km/h, on nekih 70. U zadnji trenutak je trznuo i mimoišao nas za par cm. Da nas je taknuo, u onoj maloj kutijici šibica razletjeli bi se ko lutke. Sve je trajalo 2 sekunde, no meni 2 sata. Još se sjećam svakog detalja i sad nakon 20 godina. Najfascinantnije mi je to da u tom trenutku kad sam vidio da sam gotov, u glavi nije bilo panike, ne meni nego svima nama. Glava mirna, bez misli, bez emocije, samo ravna crta”.
“Kad sam bila dijete imala sam nešto kao moždani. Osjetila su mi se ugasila jedno po jedno, prvo vid, pa sluh, onda taktilna osjetila, a onda sam ostala samo u svom umu u mraku. I to se valjda brzo ugasilo nakon minute i prestala sam disati. Nisam osjećala nikakvu bol, nije bilo tunela niti lebdenja. Da mogu birati, tako bi otišla za pravo”, piše još jedna.
“Na letu za Hong Kong uletjeli smo u monsun pri slijetanju. Odjednom avion je krenuo propadati, stjuardese su se derale da stavimo glavu među koljena i pripremimo se za udarac, pale su maske za kisik, počela padati prtljaga iz pretinaca, ljudi vrište, plaču. Bila sam totalno smirena i na kraju smo sletjeli (poprilično grubo, ali sletjeli smo). Kad smo se spremali za izlazak, ustala sam i skužila noge da mi se tresu toliko da ne mogu hodati. Morali su mi putnici pomoći. Na kraju sam (jer je bio presjedajući let) na aerodromu popila dupli Jackie (ne pijem žesticu inače) da dođem sebi. Nisam razmišljala o ničemu samo sam bila tupa i smirena, ali kad sam se ustala skoro sam se rasplakala”, dodaje jedna.
“2 puta sam zamalo poginuo pod morem, trenuci su me dijelili od smrti. Prvi put je bio puno dramatičniji, jer sam bio sam, na hridi nasred pučine i redovito sam ronio na njoj bez opreme, samo bi se spustio dolje i chillao. Jednog dana sam bio malo preopterećen mislima i samo sam zaboravio da moram izroniti po zrak. Pogledao sam iznad sebe i krenuo manično plivati prema površini, a već sam bio na granici držanja daha. Sjećam se da se sve usporilo, i da sam bio spreman pustiti se. Nije bilo trenutka kad mi je cijeli život prošao pred očima, ali se sjećam da sam u trenucima pomislio da točno tako treba biti- da umrem pod morem, na vrhuncu života. Krenuo sam odbrojavati do trenutka kad vise neću moći držati dah, i istovremeno sam se čupao do površine. Odbrojavanje je isteklo, još uvijek nisam bio na površini, ali je bila par zaveslaja od mene. Sjećam se da sam nekako uspio pronaći još taj djelić sekunde u sebi i izbio sam van kao da me netko lansirao sa dna”, piše jedan korisnik.
“Tada sam već bio duboko depresivan, i balansirao sam na granici suicidalnosti. Ali to iskustvo, i još par nakon toga su mi ipak pokazali da ne želim umrijeti. Nedugo nakon toga u mom životu se pojavila jedna posebna maca koja mi je dala vritnjak da se pokrenem i nađem snage da se iščupam iz depresije. Ta iskustva su mi dala snagu i izgradila karakter, moglo je završiti tragično, ali ja sam odlučio da neće”.
Liječnica otkrila najstrašnije stvari koje je čula u posljednjim trenucima ljudi na samrti:
Otvori KEKS Pay
