Nitko sa sigurnošću ne može reći što se događa nakon smrti i to je pitanje koje čovječanstvo postavlja od pamtivijeka. Ipak, postoje ljudi koji su kroz svoje profesije bili izuzetno blizu tom trenutku. Među njima su medicinske sestre koje rade u palijativnoj skrbi, a koje su imale priliku svjedočiti posljednjim trenucima mnogih pacijenata. Upravo zahvaljujući tim iskustvima, neke od njih tvrde da su vidjele obrasce ponašanja, emocija ili čak neobjašnjivih pojava koje ostavljaju dubok dojam i potiču na razmišljanje – postoji li ipak nešto više nakon što zatvorimo oči posljednji put?
Hospicijska medicinska sestra koja je držala ruke stotinama ljudi dok su umirali otkrila je trenutak koji je promijenio način na koji vidi smrt. Julie McFadden, poznatija na internetu kao hospicijska medicinska sestra Julie, objasnila je da se više ne boji onoga što slijedi nakon posebno dirljivog iskustva s pacijentom, piše LADbible. 42-godišnjakinja je stekla stotine tisuća pratitelja na društvenim mrežama nakon što je počela dijeliti sadržaj koji educira ljude o smrti. Otvoreno je govorila o nekim šokantnim stvarima koje je vidjela pomažući ljudima koji se bliže kraju života, kao i o najčešćim priznanjima na samrtnoj postelji.
Julie je ispričala da je nedugo nakon što je počela raditi u hospicijskoj skrbi doživjela duboko i nezaboravno iskustvo s pacijentom kojeg je nazvala Randy. Tijekom gostovanja u podcastu "Mighty Pursuit", Julie je ispričala da ima osjećaj da joj je Randy "pokazao kako smrt zapravo izgleda" na dan kada je preminuo. "Ono što sam doživjela na dan kada je umro nešto je što nikada neću zaboraviti. To je trenutak kada sam prestala bojati se smrti", rekla je. Julie je objasnila da Randy, koji je bio u pedesetima, nije imao obitelj ni prijatelje, gomilao je stvari te je imao puno "vanjskih problema" uz probleme s mentalnim i fizičkim zdravljem.
"Trebalo mu je puno pomoći", rekla je te je objasnila da je njezin tim morao potpuno isprazniti njegov dom jer nije bilo sigurno da Randy ondje živi. "Kada sam ga sljedeći put vidjela, tada je bio kao druga osoba. Bio je sretan, slobodniji, otvoreniji, i na kraju je živio još devet mjeseci što možda ne zvuči puno, ali s obzirom na ono od čega je umirao i kakav je bio kad smo ga prvi put vidjeli, to je stvarno nevjerojatno", objasnila je Julie. Randy je tijekom tog vremena izgradio snažnu vezu s cijelim timom hospicija, ali Julie se posebno zbližila s njim.
Prisjetila se kako je često odlazila k njemu kući da bi se družila i razgovarala o njegovom životu. "Nije se bojao govoriti o vlastitoj smrti, pa bi mi pričao o tome kako ga je strah umrijeti, što to zapravo znači i kako nije živio slobodan život te je žalio za puno stvari. Nemam omiljene pacijente, ali da ih imam, vjerojatno bi mi on bio najdraži. Još uvijek stalno mislim na njega", rekla je hospicijska sestra. Kako se Randyjevo zdravlje pogoršavalo, tako mu je trebala stalna njega, pa je uz njega 24 sata dnevno bila medicinska sestra koja mu je pomagala u ublažavanju simptoma, dok ga je Julie povremeno posjećivala.
"Posljednjeg dana kad sam ga posjetila, znala sam da će vjerojatno umrijeti tog dana. Prepoznala sam to po njegovom disanju, po tome kako je izgledao", objasnila je Julie. Zamolila je medicinsku sestru koja se brinula za njega da joj javi kada zadnji put udahne te je objasnila da se u svojoj glavi oprostila od njega prije nego što je otišla iz njegove kuće i krenula prema sljedećem pacijentu. "Izlazila sam iz njegovog stana i nisam se osjećala baš tužno. Bila sam toliko zahvalna što sam ga upoznala i pomislila sam da mu samo želim sve najbolje što god se dogodilo i da mu želim najbolje moguće putovanje", izjavila je Julie.
Julie se na kraju na trenutak zadržala ispred Randyjeve kuće u svom automobilu i rekla je da je nastavila razgovarati s njim u svom glava. "I odjednom sam čula Randyjev glas u glavi i on je izgovarao moje ime. Ne samo da sam čula njegov glas, nego sam imala osjećaj kao da mi je pružio sva osjetila. Bilo je kao da ga mogu čuti u svojoj glavi, mogla sam osjetiti kako se osjeća i gotovo da sam ga mogla vidjeti kao da lebdi, bio je sretan. Govorio je: 'O moj Bože Julie, da sam samo znao koliko je ovo dobro, nikada se ne bih bojao'. Znala sam da je cijeli život sve što je želio biti slobodan, uvijek je o tome pričao. I u smrti sam mogla osjetiti da je napokon to osjetio i preplavio me osjećaj mira, radosti i sreće zbog kojeg nisam mogla zadržati suze u autu", ispričala je.
Objasnila je da je do danas ta priča "tjera na plač" svaki put kad govori o njoj jer je bilo tako lijepo. "Zbog toga se više ne bojim smrti. Kada umremo, tada se vraćamo na mjesto koje smo nekada poznavali, vraćamo se na mjesto odakle smo došli i mislim da će to biti olakšanje. Dobivam djeliće tog mjesta kada sam s ljudima koji umiru, kada sam s bebama, kada se osjećam povezano s ljudima i vodim iskrene razgovore. Što god ovo bilo, to mi je kao dom i volim biti ovdje i volim iskusiti život i toliko sam zahvalna na tome, ali ne moram se bojati odlaska s ovog mjesta jer mislim da idem na mjesto koje će mi biti više kao dom nego što ovo ikada može", zaključila je Julie.
Otvori KEKS Pay
