Unazad dvije godine objavljeni singlovi Urbana i Četvorke pokazali su promjenu na radnom horizontu jednog od najpouzdanijih domaćih autora. “Div”, “Kuća sjećanja”, “Iskra” i “Pseća oluja” nalaze se i na Urbanovu novom albumu “Lipanj, srpanj, kolovoz”.
Radi se o dvostrukom albumu čiji je prvi disk snimljen s Četvorkom, i uz četiri spomenute pjesme donosi ih još pet, dok je drugi disk “Zapisi” samostalnih Urbanovih ruku i glasa djelo. Pomalo paradoksalno, iako će bendovski prvi disk mnogima zazvučati konvencionalnije od ranijih Urbanovih albuma, istovremeno je i radikalniji od njih.
Prije svega zbog mirne atmosfere pjesama, ali, valja reći, koje zbog toga nipošto nisu “laganije”. Dapače, iako će smirena instrumentalizacija pasati nekima iz masovne publike koji prije nisu bili na ti s “rock” Urbanom, pjesničke slike i graciozna atmosfera istodobno su najradikalniji mogući otklon prema “tišini”.
Urban je okrenuo pilu naopako, pogotovo na drugom disku koji intimnim nizom od osam snimki zvuči poput Arsena Dedića na steroidima, kao autorski tour de force u kojima poznati glas s minimalnom pratnjom klavira, akustične gitare, suptilnih orkestracija i usamljenih truba, pa i fućkanja, sugestivno vodi priču na put prema pjesničkoj nutrini. Otprilike kako su to radili Nick Cave i Warren Ellis na zadnjim albumima, ili Tom Waits na kazališnim projektima, Urban se naizgled formalno konvencionalnijom glazbom otisnuo na vjerojatno jedino zanimljivo putovanje na koje je mogao krenuti nakon svega što je dosad napravio.
Ujedno, Urban je zapravo “antimasker” jer najbitnije pogonsko gorivo albuma jest što se autor ne skriva iza bilo kakvih maski, nego vas brutalno “jednostavnim” sredstvima glasa, pjesama i imaginacije vodi na unikatno putovanje. Puno je detalja koje otkrivate opetovanim slušanjem dva diska jednog od onih albuma u koje možete duboko zaroniti ljeti i isplivati u tmurnoj jeseni, sa saznanjem da ste upravo čuli nešto posebno. A usput ste čuli i domaći album godine.
