Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Nobel je temeljito ugrožen ako se komitetlije ne oslobode principa tombole i izbjegnu postati beznačajni

Američka pjesnikinja Louise Glück dobitnica je Nobelove nagrade za književnost u 2020. godinu, no, je li nagrađivanje malo poznate i rijetko prevođene pjesnikinje samo dokaz da se pod svaku cijenu žele izbjeći kontroverze koje prate tu nagradu?
04. siječnja 2021. u 12:17 0 komentara 239 prikaza

Je li posljednjih godina Nobelova nagrada za književnost izgubila na relevantnosti i ekskluzivitetu? Je li prestala biti stožernom svjetskom književnom nagradom kojom su se najlakše i najbrže uspostavljali literarni kanoni recentne književnosti? I je li do te očite devastacije ugleda i utjecaja nagrade nad kojom bdije švedska kraljevska obitelj došlo zbog nekoliko posljednjih kontroverznih dobitnika ili zbog nevjerojatno bizarnih, ali nimalo zanemarivih organizacijskih problema unutar samog Nobelova komiteta koji unosnu nagradu i dodjeljuje? I je li i ovogodišnje nagrađivanje malo poznate američke pjesnikinje Louise Glück dokaz da je primat Nobelove nagrade temeljito ugrožen, baš kao i koncept stručnog ocjenjivanja nečijeg rada i uspostavljanja kriterija koji bi trebali biti univerzalni.

strip recenzije ‘Stranci u raju’ prava su stripovska sapunica, a njeni likovi brzo vas osvoje

Nedavno je baš u nedjeljnom Večernjem listu ugledni pisac domaći Josip Mlakić prigovorio Nobelovom komitetu jer su književnom nagradom ne tako davno nagradili i kantautora Boba Dylana. I peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa nije imao dlake na jeziku pa je svojedobno izjavio da Dylan nije zavrijedio Nobela jer se Nobel dodjeljuje za književnost, a ne za glazbu.

A i njemački novinar i publicist i autor nedavno objavljene Andrićeve biografije Michael Martens je, isto u Večernjem listu, rekao da je Nobelova nagrada imala brojne kvalitetne dobitnike, poput Andrića, ali da je ta nagrada u isto vrijeme i tombola. “Zbog toga ni Čehov, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Kafka, Rilke, Pessoa, Mandeljštam, Babel, Joyce, Philipp Roth i mnogi drugi pisci nikad nisu dobili Nobelovu nagradu, dok su s druge strane neki drugorazredni pisci poput Pearl S. Buck ili Elfriede Jelinek osvojili jackpot.”

Nobelov komitet kritizirali su i kada je prije pet godina nagradio bjelorusku književnicu Svetlanu Aleksijevič (koja piše na ruskom jeziku) tvrdeći da je njezino pisanje preblizu publicistici i da ona zapravo i ne piše literaturu, a pogotovo ne literaturu koju treba nagraditi Nobelom. A onda je prošle godine kakofonične komentare i polemike, pa čak i diplomatske i međudržavne proteste, izazvalo nagrađivanje austrijskog pisca čija je majka bila koruška Slovenka Petera Handkea. Handke je bio i ostao sporan zbog svoje tvrdokorne i tvrdoglave javne, ali i literarizirane, a ne samo verbalizirane podrške režimu Slobodana Miloševića i politici koja inzistira na Velikoj Srbiji bez obzira na žrtve.

Naravno, da netko relativizira ili čak i negira holokaust bez obzira na svoj genijalni književni opus, sigurno se ne bi ni približio Nobelovoj nagradi koja je proteklih desetljeća doista bila uglavnom politički korektna iako je već i na prvi pogled puno više naklonjena muškarcima, ali i europskom kontinentu, a dosta gruba i zatvorena prema autoricama i piscima iz tzv. Trećeg svijeta. Ali, da li isti kriteriji koji vrijede za holokaust, vrijede i za, primjerice, negiranje genocida u Srebrenici? Na to ne baš teško i načelno pitanje švedski akademici i pridruženi članovi komiteta koji donose odluku o Nobelu očito nemaju pozitivni odgovor, jer inače nikada ne bi nagradili Petera Handkea.

Mnogi su bili temeljito iznenađeni kada je ove godine Nobelom nagrađena pjesnikinja iz SAD-a Louise Glück. Jesu li ovom naoko neutralnom i ziheraškom odlukom, nagradivši prilično samozatajnu pjesnikinju i profesoricu pisanja na američkom fakultetima i osobu bez nekog snažnijeg društvenog angažmana, odlučili smanjiti tenzije nakon prošlogodišnjeg medijskog i intelektualnog, a ponajprije moralnog debakla s Handkeom? I tako se onda dodvoriti politički neutralnim literarnim krugovima i eteričnim ljubiteljima poezije koja se kao književna vrsta prilično teško snalazi u ovom svijetu spektakla, površnosti i potpune tehnološke supremacije?

Lidija Bajuk Dok je održavamo živom, međimurska popevka bit će zaštićena

U onim medijskim, nadasve lutrijskim i navodno dobro upućenim najavama ‘sigurnih’ dobitnika Nobelove nagrade ime Louise Glück nitko nije spominjao niti posebno isticao. Na nju se nisu kladili nobelovski insajderi koji već godinama promoviraju neke od literarnih kandidata poput japanskog prozaika Haruka Murakamija, sirijskog pjesnika Adonisa ili kanadsku autoricu Margaret Atwood. Uostalom, Louise Glück je autorica koja i nije obilato prevođena iako ima prijevodnih knjiga te se njeno ime nalazi u antologijama američke poezije. Ali svakako ne može se ubrojiti u red zvučnih i često citiranih svjetskih pisaca koji su međunarodno prepoznatljivi. Hrvatska nije imala knjigu njezinih prijevoda sve do dodjele Nobela, za razliku od Slovenije. No, u međuvremenu je izbor iz njene poezije s devedesetak pjesama objavila splitska Naklada Bošković, u prijevodu pjesnika Petra Opačića.

Treba znati da su i dosadašnji prijevodi Louise Glück dosezali su prodaju od tek nekoliko stotina primjeraka, čak i u zemljama velike čitateljske i izdavačke tradicije. Louise Glück do sada je uglavnom obilato nagrađivana u SAD za svojih petnaestak knjiga, a onda je početkom ove 2020. godine dobila i europsku pjesničku nagradu koja nosi ime švedskog nobelovca i pjesnika Tomasa Transtromera (Nobela je dobio 2011. godine).

Vrlo je vjerojatno baš ta švedska nagrada signalizirala i Nobelovom komitetu tko bi mogao biti idealno ime za literarnog laureata, pa su izabrali pjesnikinju u čijoj biografiji i nema crnih točaka (ali ima osobnih tragičnih epizoda) ističući njen “nepogrešivi pjesnički glas koji istančanom ljepotom individualno postojanje čini univerzalnim”. Doista potpuno univerzalna, ubojito školska formulacija koja je gotovo pa lišena bilo kakvog značenja i može se primijeniti na stotine pisaca koji djeluju u ovom vremenu, baš kao i na pisce koji su djelovali ranije ili još nisu niti počeli djelovati...

“Mi koji pišemo knjige vjerojatno želimo dospjeti do mnogih. Ali neki pjesnici ne vide dospijevanje do mnogih u smislu širenja, kao do dospijevanja do punog gledališta. Oni vide dosezanje do mnogih kroz postepenost, dio po dio, u budućnosti, kada čitatelji dolaze pojedinačno, jedan po jedan. Vjerujem da je, nagrađujući me ovim priznanjem, Švedska akademija željela podržati intimni, osobni glas koji javni govor ponekad može uvećati i proširiti, ali nikada ne može zamijeniti”, napisala je Louise Glück povodom ovogodišnje skromne, koroni prilagođene dodjele nagrade koja se u njenu slučaju odvijala u vrtu njene kuće, a ne u kraljevskom Stockholmu uz raskošni banket i kraljevsku obitelj.

U tih je par rečenica potvrdila moto svog gotovo asketskog pjesničkog djelovanja, a to je uporno, gotovo introvertirano inzistiranje na individualnosti i osobnosti i na vlastitoj autobiografiji i vlastitom osjećajnom aparatu, na samospoznaji. Louise Glück nije kolektivni glas niti jedne generacije, pa je baš zbog toga mogući simbol vremena u kojem se individualnost ionako premalo cijeni. No njen izbor za Nobelovu laureatkinju svakako je i odavanje počasti vrlo živoj američkoj pjesničkoj sceni o kojoj se izvan američkih granica zna vrlo malo ili ništa i to iz niza prozaičnih razloga.

Albert Camus Obljetnica misteriozne smrti velikog pisca - nesreća ili urota KGB-a protiv glasnog kritičara totalitarizma?

Jer, da se na poeziji može zaraditi, američka kulturološka mašinerija koja djeluje potpuno neovisno od državnog budžetskog intervencionizma (u čemu i leži tajna njenog komercijalnog uspjeha) sasvim bi se sigurno pobrinula da cijeli svijet bude preplavljen prijevodima američkih pjesnika. Od njih se sasvim sigurno ne bi moglo disati i oni bi bili sveprisutni. Ali, tu nema velike zarade niti brzog profita, pa se svijet radije bavi američkim filmovima i glazbom, romanima i arhitektonskim kreacijama, a ne poezijom.

Ipak, treba spomenuti i doista neobičnu i pomalo nepravednu i neodmjerenu činjenicu da je u samo pet godina Nobelova nagrada za literaturu otišla u ruke čak dva američka autora poezije i to 2016. u ruke kantautora Boba Dylana, a 2020. godine u ruke Louise Glück. To je stvarno veliki, netko će reći neopravdani, vjetar u leđa ne samo američkom pjesništvu, nego i američkoj literaturi i kulturi uopće.

A ako ćemo gledati statistiku unatrag deset godina, među Nobelovim književnim laureatima su čak tri pjesnika (uz Dylana i Louise Glück tu je i već spomenuti Šveđanin Transtromer), što za poeziju uopće nije loš omjer. Omjer koji govori o očitoj namjeri Švedske akademije da se više nego ranije potiču i nagrađuju pjesnici i njihovo stvaralaštvo i to u vremenu za koje mnogi tvrde da je nesklono poeziji. Po posljednjim dobitnicima Nobelovih nagrada, to se ipak ne bi moglo reći. Nobelov komitet očito je dobronamjeran prema poeziji i to nije loše.

Ali, poezija se sasvim sigurno ne piše samo u SAD. Stoga bi Nobelov komitet ubuduće, ako želi usmjeriti svjetsku pažnju na neka važna, ali manje poznata literarna imena, trebao proučiti i opuse pisaca koji ne djeluju u tako velikoj i bogatoj kulturi kakva je ona sjevernoamerička. Velika literatura stvara se i u Aziji i u Africi, baš kao i u južnoj Americi. Isto tako, trebalo bi nagrađivati i pisce koje je javnost već odavno prepoznala kao neupitne klasike, a ne ih uporno i beskrupulozno izbjegavati.

Nagrađivanjem Boba Dylana, Švedska je akademija očito pokušala koketirati s (u međuvremenu također ostarjelom) rock-generacijom i popularizirati jednu u osnovi klasičnu i prilično uštogljenu nagradu, naći joj novu publiku. Ali umjesto da je dodatno propagira i etablira, Dylanovom nagradom i njegovim prgavim i krajnje podcjenjivačkim odnosom prema toj nagradi (naravno da Dylan nije otišao u Stockholm na dodjelu, te je odlagao pisanje govora o književnosti bez kojega nema isplate novčanog dijela nagrade), Akademija je književnog Nobela dodatno degradirala.

Velimir Grgić TikTok je zavladao svijetom, promijenio glazbenu industriju, a od tinejdžera radi milijunaše

Naravno, to ne znači da Dylan nije pjesnik niti da je loš pjesnik. Dapače. Ali činjenica je da i u maloj Hrvatskoj u ovom trenutku imamo barem dva živuća pjesnika koji bi izdržali konkurenciju Dylanovog pjesničkog opusa. Slična bi se paralela mogla povući i – Louise Glück. Stoga je pred Nobelovim komitetom duboko oranje po svim, ali baš svim brazdama svjetske književnosti. Ili će Nobelovi komitetlije duboko orati ili će postati beznačajni poput ovog površnog vremena. 

Mary Donor Pavlović i Milan Pavlović
LJUBAVI BEZ GRANICA
Kako je Milan riskirao život i doveo Mary iz Sierra Leonea u Ljubuški
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.