Umro je Fadil Hadžić, bar “sedmerostruka ličnost” hrvatske kulture i umjetnosti. Puno prije negoli je ušao u 89. godinu života, kad nas je napustio, izgradio je karijere renomiranoga kulturnjaka, pisca, novinara, urednika, kolumnista, redatelja, slikara. Karijeru komediografa prije svega. Baš zato članak o svojoj smrti sigurno ne bi počeo poput nas. Na početku bi bila neka anegdota. No koja, kad je svaki razgovor s njim bio anegdotalan?! Obilježio je cijelu drugu polovicu 20. stoljeća hrvatske i jugoslovenske kulture, umjetnosti, novinarstva i politike. Za one kojima je odgovarala njegova mnogostrukost bio je Fadil, za one s drugačijim političkim i kulturnopolitičkim naočalama bio je Hadžić. No svi su se slagali u jednom: bio je dragulj komedije! Znao je uočiti smiješnu crtu i u najcrnijoj stvarnosti. Zato je nakon diplome slikarstva na zagrebačkom ALU karijeru i počeo u humorističkom časopisu Kerempuh, pa je osnovao kazalište Komedija i dva satirička kazališta – Kerempuh i Vidru – pa je osnovao i Dane satire kad je vidio da publiku treba iznova privući u kazalište. No Hadžiću nije bilo premca u privlačenju publike svih vrsta!
Otjerali ga zbog - senzacionalizma!
Poznata je priča o negdašnjem VUS-u – Vjesniku u srijedu – čiju je tiražu digao na senzacionalnih 300 tisuća primjeraka. No zbog toga je morao napustiti redakciju! Razlog: senzacionalizam! To u YU okvirima nije bio poželjan tip novinarstva. Danas to zovemo novinarskim žutilom i vrlo poželjnim tipom novinarstva! Hadžić je i Kerempuhu digao tiražu na nevjerojatnih 170 tisuća primjeraka. Znao je pilotirati s granicama humora u vrijeme u kojem je sve kontrolirala partijska ideologija.
Zanimljivo je da Hadžić nije imao partijsku knjižicu kad je bio u Kerempuhu i VUS-u, a ipak je dosegao uredničko mjesto. Komedije su dokazivale učinkovitost njegove taktike. Vrhom oštrice dirao bi nedozvoljena mjesta politike i kulture, pa milimetar po milimetar gurao granicu dozvoljenog dalje.
Jednom je urednik kulture Večernjeg lista Jozo Puljizević poželio temu o slobodi humora u Jugoslaviji. Svojim izjavama i malim analizama u tome su sudjelovali brojni humoristi. I svi su zaključili da je sloboda kontrolirana. Rekli su to u rukavicama, ali – uzalud. Tema je bila “škartirana”. Pogotovo nije prošao Hadžićev komentar slobode humora koju je i sam predvodio. Nitko nije dao poželjan odgovor da ovdje vlada beskrajna sloboda humorističkog govora, ali nikakvih polit-represija nije bilo za Puljizevića i novinara...
Dvadeset godina na čelu Jazavca
Hadžićeve pažljivo pisane nešablonske komedije nazivaju se blagohumornima. No 20 godina na mjestu umjetničkog direktora Satiričkog kazališta Jazavac, danas zvanog Kerempuh, i to u socijalističkoj eri od 1964. do 1984. jasno govori o gledanosti njegova repertoara, čega ne bi bilo da predstave nisu šibale “društvene i individualne devijacije – pomodarstvo i malograđanštinu, privredni kriminal, birokratizam, zloporabu položaja, nemoral...” No bio je to onaj tip humora, odnosno satire koji pruža šansu i negativcu. Tumači okolnosti koje su ga “rodile”, ali mu ne priznaje grijehe.
Svoj stav prema humoru i komediji iznio je u polemičkim tekstovima “Sudbina komedije” i "Iskušenja komediografa”. Uvijek se govorilo da u nas nema humora, da smo narod bez humorističkog duha, u čemu je mnogo istine. Ali su samo u Jazavcu/Kerempuhu od 1966. do 2010. postavljena 44 Hadžićeva djela! A on, pak, nije išao preko granice koja bi ga odvela u zatvor, pa možda i u tome leži jedan od razloga Hadžićeva egzodusa u druge umjetničke medije. Kažemo možda, jer sam je tvrdio da ga je u svemu vodila isključivo njegova nevjerojatna znatiželja.
Kumovao osnivanju Pulskog festivala
Do 2008. snimio je čak 16 igranih filmova! Pa je kumovao i osnivanju Pulskog filmskog festivala u čije je zlatno doba on bio neusporedivo ugledniji negoli danas.
Pisati inmemorijalni tekst o Hadžiću znači pisati o desetak biografija. Toliko ih je imao za života. Kratkog za sve njih!
Bilo bi dosta napisati 60 komediografskih djela i biti izvođen u više od 80 kazališta u nas i u svijetu. Ali ne i Hadžiću. Mnoge od predstava izvedene su više od stotinu puta poput “Dobro jutro, lopovi” (1973.); “Gospoda i drugovi” (1984.); “Glavni zgoditak” (1985.) i brojne druge.
Publika je voljela njegovu neposrednu duhovitost. Voljela je zarazni smijeh koji je širio i ostala mu je zahvalna na tome!
Važan kao filmaš
Veliki dio šarolikog i svestranog opusa Fadila Hadžića odnosi se na njegovo bavljenje filmom, u kojem je imao izravne, ali možda još i veće neizravne uspjehe. Kao redatelj filmsku je karijeru počeo 1961. godine ratnim trilerom “Abeceda straha”, u istom je desetljeću priličan uspjeh kod publike postigao filmovima “Desant na Drvar” (1963.) i “Sarajevski atentat” (1968.), da bi 70-ih godina prošlog stoljeća autorska strujanja unutar hrvatske kinematografije i njega okrenula prema društveno osjetljivijim i kritički usmjerenim temama. U drami “Lov na jelene” 1972. prikazao je sudbinu povratnika kojeg optužuju za ustaštvo kako bi se partizani mogli domoći njegove imovine, a 1979. godine snimio je svoj možda i najcjenjeniji film “Novinar”, s Radom Šerbedžijom kao naslovnim junakom koji se suprotstavlja uredništvu lista jer prešućivanjem jedne istine njegovi članovi pokušavaju zadržati udobne fotelje.
Razdoblje nove hrvatske kinematografije devedesetih proveo je baveći se drugim aktivnostima, da bi se ponovno aktivirao u posljednjem desetljeću, s tri niskobudžetna i ne odviše cijenjena naslova: “Doktor ludosti”, “Lopov prve klase” i “Zapamtite Vukovar”.
Pripadnik Zagrebačke škole
No, priča o filmskoj strani Fadila Hadžića apsolutno je nepotpuna bez pitanja tko zna gdje bi bez njega bila i danas svjetski poznata, Oscarom ovjenčana Zagrebačka škola crtanog filma. Hadžić nije bio njezin pripadnik, ali upravo u redakciji satiričkog časopisa “Kerempuh”, čiji je agilni Hadžić bio direktor, prikupljena su sredstva za nastanak “Velikog mitinga” (1951.) braće Neugebauer, prvoga domaćeg crtanog filma. Premda je film bio poželjna antiinformbiroovska satira, aktualna je vlast donijela iznenađujuću odluku da se smjesta prekine ta vrsta produkcije, nakon čega je Hadžić animatorske snage poveo za sobom u novopokrenuto poduzeće “Duga film” gdje postaju zapaženi crtići Dušana Vukotića i Borivoja Dovnikovića. To je jezgra iz koje će se, nakon razlaza s Disneyjevom estetikom (i braćom Neugebauer), razviti estetika i uspjesi Zagrebačke škole crtanog filma, ali ne prije nego što njezini junaci ponovno pali u “ilegalu”, za vrijeme koje se Hadžić vratio svom novinarskom poslu.
Što su o Fadilu Hadžiću rekli poznati
Vijest o Fadilovoj smrti potresla je brojne prijatelje s kojima je u svojoj dugoj karijeri radio.
– Bio je jedan od najvećih ljudi koje je imala hrvatska kultura, iza sebe je ostavio nevjerojatan opus: 60 komedija, 20 igranih filmova, 30 izložbi... Poznavao sam ga 35 godina, a čak njih 28 radili smo zajedno. Otišao je čovjek kojem će naša kultura dugo vraćati dugove, ako je to uopće moguće – rekao nam je Duško Ljuština.
– Uistinu je zadužio kulturu strašću prema umjetnosti, energijom i neponovljivim ostvarenjima – smatra premijerka Jadranka Kosor.
– Imao je nevjerojatnu stvaralačku energiju do posljednjeg daha. Sve je podigao i pustio da živi. Obilježio je drugu polovicu prošlog i početak ovog stoljeća. Bio je popularan jer se publika identificirala s njegovim likovima iz života. Njegove žaoke i satira nikada nisu bili uvredljive. Bio je i veliki kozer – prisjeća se glumica Kostadinka Velkovska.
– Otišao je čovjek koji je gotovo cijeli svoj plodni stvaralački vijek proveo u našem Zagrebu. Tu je pripadao – kaže gradonačelnik Milan Bandić
– Svi njegovi prijateljski savjeti bili su jasni i pošteni. Volio je društvo, obožavao prijatelje, veselio se druženjima u Gajcu, moru, slikanju... Bila nam je čast među prvima vidjeti sve te njegove morske izložbe. VBZ objavio je osam njegovih knjiga, pa i Antologiju hrvatskog humora. Bio je velikan hrvatske kulture – dodaje direktor VBZ-a Boško Zatezalo.
– Nitko kao on nije toliko otvarao kazališta, osnivao novine, nasmijavao ljude. Volio sam njegove filmove – kaže nam pisac Borivoj Radaković.
– Njegova antologijska ostvarenja odgajala su generacije kazališnih i filmskih gledatelja – zaključuje novi ministar kulture Jasen Mesić.
Bok pokoj dao njegovoj duši,vrhunski umjetnik i režiser u njega bi se mogli ugledati brojni filmski diletanti koji mu nisu dostojni poljubiti pete -