Nakon omnibusa "Noć na zemlji", snimljenoga 1991. godine, Jim Jarmusch je pokrenuo sasvim zanimljivi projekt. Doduše, nikada ga nije javno objavio, ali petnaestak godina poslije i više je nego znakovito da je u svoja jedina tri normalna filma (što je brojka njegove filmografije ako se izuzmu dokumentarac o Neilu Youngu i razni omnibusi) kroz priče o ljudima u potrazi za svojim mjestom na ovome ili drugome svijetu ponudio odličnu platformu za iskazivanje nadmoći trojice ponajboljih američkih glumaca srednje generacije - Johnnyja Deppa, Foresta Whitakera i Billa Murrayja.
Od svih tih potraga ona u "Slomljenom cvijeću" obrađena je s najviše realističnosti, duhovitosti i gorčine. Naime, na prvi pogled srednjovječnom neženji Donu Johnstonu (Bill Murray) vrlo je lijepo u životu. Obogatio se zahvaljujući poslu s računalima, svojim šarmom priskrbio si je niz atraktivnih ljubavnica, a prolazeći s indiferentnošću kroz život sačuvao se od raznih stresova, pa ga čak ni odlazak posljednje djevojke ni saznanje da ima odrasloga sina neće previše uzbuditi. Dapače, sebe smatra ostarjelim Don Juanom koji će nakon svojega odlaska ostaviti gomilu ucviljenih žena. Međutim, kada uz pomoć susjeda krene u potragu za bivšim ljubavnicama koje bi mogle biti majkom navodno njegova sina, većina novih poznanika, a to su uglavnom mlade lijepe žene, usporedit će ga s - Donom Johnsonom.
Slično kao i u Dickensonovoj "Božićnoj priči", u svakom susretu s pojedinom svojom bivšom ljubavnicom, koje je redom otjerao indiferentnošću, Don će vidjeti sliku svoje budućnosti kakva je mogla biti, no ujedno i spoznati da su sve te prilike, bolje ili lošije, no u svakom slučaju atraktivnije od njegove stvarnosti, bačene u vjetar. U toj dramaturškoj repetitivnosti "Slomljeno cvijeće" gubi na svojoj životnosti te tako i ritam filma u određenim trenucima opasno usporava, ali kako je Jarmusch ionako gotovo cijelo djelo podredio jakim simbolima (blijeda, pomalo starinska filmska fotografija oslikava Donov život, dok se kao ulaznica u živote bivših ljubavnica koristi kontrastno ružičasto cvijeće) takva uniformiranost priče je sasvim razumljiva, pa čak i potrebna.
Naravno, Jarmusch je preiskusan redatelj da bi si dopustio pametan, no suh film. Niz odličnih šala, koje su redom iskorištene da bi još više uništile Donov samozamišljeni status, ali i pametno forsiranje simbolike, koja gledatelju omogućava da se i sam igra detektiva i pogađa tko bi mogao biti njegov sin, izvlače "Savršeno cvijeće" iz opasnosti dosadnoga propovijedanja o sreći koju donosi obitelj, pretvarajući ga u film koji nije savršen, ali je lako gledljiv i dugo pamtljiv. (J. J.)Jarmuschev novi film nije savršen, ali je lako gledljiv i dugo pamtljiv
Otvori KEKS Pay
