Naslovnica Kultura Knjige

'Ne smijemo dalje šutjeti o ratnim silovanjima'

O Hrvatskoj - 
Yasmin dolazi u Zagreb kako bi obradila i temu silovanih Slavonki.
20. kolovoza 2013. u 07:42 0 komentara 9 prikaza
Yasmine Beverly Rana (1)
Foto: J. Jureško Kero
Pogledajte galeriju 1/3

– Poznati njemački filozof Theodor Adorno izjavio je da je “barbarski pisati poeziju nakon Auschwitza”. Dugo sam razmišljala o toj rečenici kada sam odlučila pisati kazališni komad o silovanju žena u ratnoj Bosni na kraju 20. stoljeća. Srpski vojnici u logorima su silovali muslimanke pedeset godina nakon holokausta, a svijet je vjerovao da se takvo zlo u Europi više ne može dogoditi. Provela sam nekoliko mjeseci u Sarajevu 2000. radeći za američku nevladinu udrugu UMCOR i razgovarala s mnogo žena koje su preživjele silovanja i rat te rodile djecu začetu sa svojim neprijateljima. Duboko su me potresle njihove priče i sudbine i ova je predstava dar njima sa željom da se u Bosni i Hercegovini, koja je za mene jedna od najljepših zemalja na svijetu, nešto slično nikada ne ponovi.

Tako govori Yasmine Beverly Rana, američka književnica, drama-terapeutkinja i pedagoginja o svojoj drami “The Fallen”, koja se ovog ljeta izvodila u kazalištu “T. Schreiber” u New Yorku. Bila je iznenađena kad smo joj nakon predstave kazali da se u Hrvatskoj preko udruge “Žene u Domovinskom ratu” žrtve seksualnog iživljavanja tijekom rata u Vukovaru još bore za svoja prava i kažnjavanje počinitelja te da je ta tema i dalje zapostavljena u javnosti. Posebno je bila šokirana informacijom da je nakon rata i u Hrvatskoj rođeno najmanje 240 djece koja su plod silovanja, od čega su više od 200 djece rodile majke iz Slavonije, među kojima je najveći broj Vukovarki.

Izmišljeni očevi

– U kolovozu prvi put putujem u Zagreb. Želim osjetiti bilo tog grada i Hrvatske. Nisam znala da je i tu toliko djece rođeno iz ratnih zločina i možda mogu pomoći tim ženama, između ostalog i svojom predstavom. Ne smijemo šutjeti ni dopustiti da se žene srame ili žive izolirane i nesretne – poručuje Yasmine.

U njenoj predstavi, koju je s puno senzibiliteta režirao Terry Schreiber, u nekoliko povezanih slika govori se o unutrašnjoj drami koju prolazi mlada djevojka kojoj majka nikad nije željela reći tko joj je pravi otac i što joj se dogodilo u ratu.

U priči i potresnom suicidalnom monologu na krovu zgrade u Sarajevu junakinja drame samoj sebi priznaje da je “proizvod ratnog silovanja”. Njena je majka muslimanka, a bila je zatočena u srpskom logoru na Kalinovki gdje su je vezanu lancima za krevet danima silovali brojni vojnici.

– Jedan vojnik svojoj žrtvi smireno kaže da će je silovati. Ona ga moli da je ubije, ali on kaže da neće jer će ona roditi dijete koje će pripasti njemu. Ja sam zaista čula te priče od žena koje i danas žive u Sarajevu i boje se o tome govoriti jer ih je sram. Neke su čak izmislile oca svojoj djeci samo da im ne otkriju da su plod silovanja. Teško je bez psihološke pomoći i razumijevanja šire zajednice očekivati da će traume i unutarnja bol ovih žena samo tako prestati. Baš zato moja drama završava scenom u kojoj se djevojka suprotstavlja svojoj majci i kaže da zna da je njen otac bio silovatelj i da želi o tome razgovarati. Time su konačno započele dijalog. Ja vjerujem da je to dijalog koji traje cijeli život, ali baš sam time željela naglasiti da bez razgovora o toj bolnoj temi nema ni zalječenja – kaže Yasmine Beverly Rana.

Razgovor nas tako nužno dovodi do toga da je kraj predstave namjerno postavljen frojdovski jer rane iz prošlosti neće zacijeliti dok se ne iznesu na “svjetlo dana”. Yasmine Beverly Rana potvrdila je da vjeruje kako istina liječi i da sva djeca rođena iz ratnih silovanja zaslužuju znati koliko su njihove majke patile.

– Druga je strana te patnje ljubav. Žene su tu djecu nosile u svojim tijelima i rodile ih. Ljubav prema djetetu potisnula je mržnju prema zločincima, ali to nipošto ne znači da oni trebaju ostati nekažnjeni – objašnjava svoj stav Yasmine Beverly Rana.

– Mlada djevojka Anais pita se i je li ona produkt silovanja zamišljenog kao program sustavnog etničkog čišćenja. Njena unutarnja borba nije samo zbog vlastitog etničkog identiteta nego i zbog ljudskog identiteta. Mene ne zanima politika i nisam se nikad njome bavila. Ne želim ulaziti u razloge početka ili završetka rata. Svaki je rat zlo! Mene su duboko potresle sudbine silovanih žena i njihovi životi nakon tog gnjusnog čina. Moramo ih razumjeti, poslušati njihove priče i pomoći im da se ne osjećaju krivima ili suicidalnima. Vidjela sam u publici mnoge žene koje su plakale gledajući predstavu. Poslije sam ih pitala što su osjećale i sve su isto odgovarale: želju da se počinitelji kazne, a žrtvama pomogne. Mnogi Amerikanci pojma nisu imali da se u Bosni tijekom rata događalo toliko puno kršenja ljudskih prava, da je bilo toliko zatočenih u logorima... Ipak, uvijek ih posebno šokiraju silovanja žena. Zvučalo im je nevjerojatno da se to zbivalo u Europi devedesetih godina 20. stoljeća i da je silovano više od 20 tisuća muslimanskih žena i djevojaka. Nakon moje predstave mnogi traže knjige o Bosni, o ratu u Bosni, raspituju se je li sada kasno da oni osobno pomognu tim ženama. Ja uvijek kažem da nikad nije kasno. Podsjećajući na njihove tragedije, senzibiliziramo javnost, političare da budu spremni reagirati kod novih ratnih sukoba da se iste situacije ne ponove – kazala nam je američka književnica.

Mučnina u gledateljima

Dramu “The Fallen” hvali i američka kazališna kritika. Oni ističu da je to lijepo napisana predstava s dobro formiranim likova, sjajnim glumcima, režijom i scenografijom. U pravilu svi ističu da tema silovanja ostavlja mučninu u čovjeku i ispunjava beznađem.

Predstavu je u New Yorku gledao i Ivan Šimonović, pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava, o čemu autorica kaže:

– Oduševio me susret s gospodinom Šimonovićem u UN-u jer on puno zna o ratnim događanjima u Bosni i brojnim žrtvama te kršenjima ljudskih prava, a usto je pokazao i želju da pomogne kako bi predstavu gledali i diplomati te da nastavimo suradnju. Odmah je prihvatio poziv na predstavu i zadržao se u razgovoru s redateljem i glumcima, što je bila velika čast za našu ekipu. Imamo sreću što smo ga upoznali jer on je prava adresa preko koje cijeli svijet može doznati istinu o tim nesretnim ali hrabrim ženama.”

Yasmine je surađivala s brojnim kazalištima i festivalima uključujući Berkshire Festival, kazalište La MaMa, kazališni festival Epic u Irondale Centeru u Brooklynu i niz drugih. Njezine su drame objavljene u časopisima i antologijama, a prevedene su i objavljene u Rumunjskoj. Izdavačka kuća Seagull Books objavila joj je zbirku četiri drame pod naslovom “Ratna zona je moj krevet”.

>>Silovane žene ne žele da Pusić povuče tužbu

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.