U zagrebačkom HNK priprema se 150. izvedba Verdijeva “Nabucca”. Što o tome misli hrvatski dirigent i skladatelj Miro Belamarić koji je dirigirao na premijeri te dugovječne operne hrvaske predstave 1984. godine?
VL: Vi nećete biti za pultom svečane predstave?
BELAMARIĆ: Kako je uopće došlo do tog “Nabucca” u HNK? Odlaskom N. Bareze u Švicarsku, prvi put se dogodilo da je Opera dobila direktora koji nije bio dirigent. Kako sam u kući tada bio vodeći dirigent, odlučio sam preuzeti sudbinu Opere u svoje ruke. U serijama predstava od mojeg vlastitog “Don Perlimpina” i “Don Carlosa” kojeg sam radio sa Spaićem, preskačući ostale naslove došao sam do “Norme”. Samoupravljači su tada vrisnuli jer sam izabrao četiri sjajna pjevača, Lj. Molnar-Talajić, D. Vejzović, V. Bušljetu i F. Petrušanca. Počelo se pričati po savjetima da moja “Norma” neće ići jer i prije rata nije išla s jednom boljom podjelom te da sam uzalud potrošio 200 milijuna dinara. Znao sam za tu sjajnu podjelu snova sa Z. Kunc, A. Mitrović, J. Gostičem i A. Griffom. Dirigirao je K. Baranović, a režirao T. Strozzi. Na moje zaprepaštenje, ta je predstava išla samo tri puta! No, za redatelja sam imao Vladu Habuneka i nitko me nije uspio nagovoriti da odustanem. Kritike su bile izvrsne, imali smo oko sto izvedbi zajedno s gostovanjima.
VL: Vratimo se na “Nabucca”.
BELAMARIĆ: Odlučio sam se na “Nabucca” jer nikad nije išao u Zagrebu. Onda smo živjeli u srbočetničkoj tvorevini, a ja sam na pozornici imao dvostruki hrvatski postav odnosno pjevače pod ugovorom, u kojem su dvije Abigaile bile D. Vejzović i V. Janeva-Iveljić, pa se nije znalo koja je bolja. U maloj ulozi Anne bile su primadone I. Boljkovac i B. Milić. Imao sam velikog tenora koji je pjevao malu ulogu sluge Abdalla P. Filippija, a da ne govorim da su na premijeri pjevali pjevači poput F. Radovana, F. Petrušanca, K. Cigoja, Z. Nikolove, A. Mijača. Redatelj Habunek tada je nažalost bio teško bolestan, pa nije režirao “Nabucca”.
VL: Kakav je bio uspjeh tog “Nabucca”?
BELAMARIĆ: Predstava je bila rasprodana, kritike su bile panegirične. Tadašnji šef partije i sindikata u HNK nakon generalke je rekao da je to nemuzikalno lupanje i da će on otkinuti svoje genitalije ako predstava bude išla više od dva puta. Usrdno molim HNK da pozovu tog časnog čovjeka pred publiku i da joj pokaže da je održao riječ.
VL: Koliko ste tih “Nabucca” odirigirali?
BELAMARIĆ: Više od sto. Kulminacija je bila u Boljšoj teatru 1988. godine, prije sloma velikog ruskog imperija. Tada sam tamo dirigirao i “Walkuru” misleći da je to prva izvedba te opere u Rusiji. No, za vrijeme pakta Ribentropp-Molotov tu je predstavu već vidjela moskovska publika u režiji samog Sergeja Ejzenštejna. Direktor Goskoncerta ipak me je prije predstave utješio rekavši da je moj “Nabucco” prva izvedba u povijesti Rusije. Samo zbog upornih ovacija publike morao sam ponoviti zbor “Va pensiero”.
VL: I zašto sada ne dirigirate 150. izvedbom?
BELAMARIĆ: Sada kad je na vlasti Ivo Sanader, visokoobrazovani intelektualac i jedini premijer koji u svojoj biografiji ima i dvije godine intendanture u Splitu, umjesto hrvatskih pjevača na hrvatskim pozornicama pojavljuju se drugorazredni stranci. Publika masovno bježi iz HNK u “Lisinski”. Predstave preuzimaju dirigenti iz inozemstva. Ova 149. predstava održat će se uz sudjelovanje bugarskih pjevača, a 150. nakon koje se “Nabucco” iz meni nerazumljivih razloga skida s repertoara, također će biti izvedena sa stranim pjevačima. Dirigent obiju predstava bit će talijanski mladac koji još nije završio konzervatorij nego je korepetitor Opere u Ljubljani, a ne naši mlađi talentirani dirigenti poput Repušića ili Šege. Indigniran sam zbog odluke da me se ne pozove za zadnje dvije predstave, kao ni Selema koji je u mojoj odsutnosti pokušavao obraniti razinu s premijere. No, znajući što se dogodilo na tzv. performansu u HNK na kraju sezone kada su neki bjelosvjetski umjetnici u koprodukciji s HNK-om pišali za vrijeme dok su solisti i zbor Opere pjevali, ja bih na novi zakon o kazalištu stavio amandman broj jedan: da se HNK preimenuje u MEĐUNARODNO PIŠALIŠTE!
VL: Vi nećete biti za pultom svečane predstave?
BELAMARIĆ: Kako je uopće došlo do tog “Nabucca” u HNK? Odlaskom N. Bareze u Švicarsku, prvi put se dogodilo da je Opera dobila direktora koji nije bio dirigent. Kako sam u kući tada bio vodeći dirigent, odlučio sam preuzeti sudbinu Opere u svoje ruke. U serijama predstava od mojeg vlastitog “Don Perlimpina” i “Don Carlosa” kojeg sam radio sa Spaićem, preskačući ostale naslove došao sam do “Norme”. Samoupravljači su tada vrisnuli jer sam izabrao četiri sjajna pjevača, Lj. Molnar-Talajić, D. Vejzović, V. Bušljetu i F. Petrušanca. Počelo se pričati po savjetima da moja “Norma” neće ići jer i prije rata nije išla s jednom boljom podjelom te da sam uzalud potrošio 200 milijuna dinara. Znao sam za tu sjajnu podjelu snova sa Z. Kunc, A. Mitrović, J. Gostičem i A. Griffom. Dirigirao je K. Baranović, a režirao T. Strozzi. Na moje zaprepaštenje, ta je predstava išla samo tri puta! No, za redatelja sam imao Vladu Habuneka i nitko me nije uspio nagovoriti da odustanem. Kritike su bile izvrsne, imali smo oko sto izvedbi zajedno s gostovanjima.
VL: Vratimo se na “Nabucca”.
BELAMARIĆ: Odlučio sam se na “Nabucca” jer nikad nije išao u Zagrebu. Onda smo živjeli u srbočetničkoj tvorevini, a ja sam na pozornici imao dvostruki hrvatski postav odnosno pjevače pod ugovorom, u kojem su dvije Abigaile bile D. Vejzović i V. Janeva-Iveljić, pa se nije znalo koja je bolja. U maloj ulozi Anne bile su primadone I. Boljkovac i B. Milić. Imao sam velikog tenora koji je pjevao malu ulogu sluge Abdalla P. Filippija, a da ne govorim da su na premijeri pjevali pjevači poput F. Radovana, F. Petrušanca, K. Cigoja, Z. Nikolove, A. Mijača. Redatelj Habunek tada je nažalost bio teško bolestan, pa nije režirao “Nabucca”.
VL: Kakav je bio uspjeh tog “Nabucca”?
BELAMARIĆ: Predstava je bila rasprodana, kritike su bile panegirične. Tadašnji šef partije i sindikata u HNK nakon generalke je rekao da je to nemuzikalno lupanje i da će on otkinuti svoje genitalije ako predstava bude išla više od dva puta. Usrdno molim HNK da pozovu tog časnog čovjeka pred publiku i da joj pokaže da je održao riječ.
VL: Koliko ste tih “Nabucca” odirigirali?
BELAMARIĆ: Više od sto. Kulminacija je bila u Boljšoj teatru 1988. godine, prije sloma velikog ruskog imperija. Tada sam tamo dirigirao i “Walkuru” misleći da je to prva izvedba te opere u Rusiji. No, za vrijeme pakta Ribentropp-Molotov tu je predstavu već vidjela moskovska publika u režiji samog Sergeja Ejzenštejna. Direktor Goskoncerta ipak me je prije predstave utješio rekavši da je moj “Nabucco” prva izvedba u povijesti Rusije. Samo zbog upornih ovacija publike morao sam ponoviti zbor “Va pensiero”.
VL: I zašto sada ne dirigirate 150. izvedbom?
BELAMARIĆ: Sada kad je na vlasti Ivo Sanader, visokoobrazovani intelektualac i jedini premijer koji u svojoj biografiji ima i dvije godine intendanture u Splitu, umjesto hrvatskih pjevača na hrvatskim pozornicama pojavljuju se drugorazredni stranci. Publika masovno bježi iz HNK u “Lisinski”. Predstave preuzimaju dirigenti iz inozemstva. Ova 149. predstava održat će se uz sudjelovanje bugarskih pjevača, a 150. nakon koje se “Nabucco” iz meni nerazumljivih razloga skida s repertoara, također će biti izvedena sa stranim pjevačima. Dirigent obiju predstava bit će talijanski mladac koji još nije završio konzervatorij nego je korepetitor Opere u Ljubljani, a ne naši mlađi talentirani dirigenti poput Repušića ili Šege. Indigniran sam zbog odluke da me se ne pozove za zadnje dvije predstave, kao ni Selema koji je u mojoj odsutnosti pokušavao obraniti razinu s premijere. No, znajući što se dogodilo na tzv. performansu u HNK na kraju sezone kada su neki bjelosvjetski umjetnici u koprodukciji s HNK-om pišali za vrijeme dok su solisti i zbor Opere pjevali, ja bih na novi zakon o kazalištu stavio amandman broj jedan: da se HNK preimenuje u MEĐUNARODNO PIŠALIŠTE!
Otvori KEKS Pay
