David Lynch voli nazivati stvari pravim imenima pa je svoj novi album nazvao “The Big Dream”. Ne može biti jasnije i točnije. Album koji se nastavlja na vrlo dobar “Crazy Clown Time” iz 2011. nova je kolekcija sanjivih i melankoličnih pjesama koje suvremena nasilnička razvrstavanja stavljaju na policu elektronike, ali u biti strukturno i izvedbeno ova glazba je zapravo rock, blues, pa i folk (vrlo uvjetno rečeno) kada nam ponudi specifičnu verziju Dylanove “The Ballad Of Hollis Brown”.
U tom smislu Lynch se drži pravila Depeche Modea: “Ako ti trebaju gitare, sviraj gitare”. Lynchove su vokalne sposobnosti ograničene, uglavnom svedene na zamagljeno “pričanje” melodije, ali na kraju je originalniji i zanimljiviji od nekih možda talentiranijih glazbenika. Prošli je album imao za dlaku dojmljivije pjesme, ali i ovaj svakako ide među bolja ovogodišnja izdanja.