S obzirom na vrlo ograničen broj gledatelja po predstavi, na premijernoj predstavi "Dantonove smrti" okupilo se društvo koje se uglavnom poznaje, kao pokupljeno sa stubišta ispred Talira, s pridruženom ministricom kulture i dubrovačkim gradonačelnikom. Možda je i zato atmosfera na tvrđavi sv. Ivana bila prilično ležerna i opuštena, premda nam je Oliver Frljić, skupa sa scenografom Igorom Pauškom, namijenio tjeskobu, strah i mučninu.
Honorar za gledatelje
Kada su nas postrojili po visini, da bi grupu po grupu odveli na pozornicu/stratište, netko je u posljednjoj skupini onih najviših ispalio: "Neka barem negdje ima kriterija". Okovan nekoliko mjesta do mene, glumac Zdenko Jelčić na kraju je naglas pitao što je s honorarom za gledatelje čije su glave poslužile kao dio scenografije. A gradonačelnik Vlahušić, prozvan zato što nije platio kartu, spremno je odgovorio: "Nisam platio kartu, platio sam predstavu!".
Glumac Dražen Šivak, koji je u uvodu predstave, derući se na publiku, istraživao tko nije čitao "Dantonovu smrt" i tko nije platio kartu, Vlahušiću nije znao replicirati, a i inače je čitava ta improvizacija bila banalna, usiljena i suvišna, a samo u jednom u pravu: tko nije pročitao Büchnerovu dramu, ni nakon ove predstave ne poznaje tekst iz kojeg je dramaturginja Marija Karaklajić iščupala i montirala tek dva-tri monologa, ulomak iz suđenja Dantonu i dio ključnog dijaloga Dantona i Robespierrea o opravdanosti nasilja i ubijanja u revoluciji, ili bilo kojoj "pravednoj" borbi i ratu.
Previše silovanja
Ostalo je ispričano grubim i nasilnim igrokazom u kojem je vrhunac provokacije i kontekstualizacije crtanje hrvatskog grba na bijeloj plahti vratom giljotinirane kokoši. Nešto takvo nije više ni šok ni provokacija, osobito ne pred publikom koja je uglavnom već apsolvirala čitav Frljićev redateljski opus. No, ako su pitanja i očekivana, ne znači da o njima treba prestati razmišljati, pa utoliko i ovaj novi Frljićev projekt ima smisla.
Ja osobno očekivao sam od njega mnogo više, uključujući i više prostora (i teksta) za inače izvrsne glumce predvođene Sretenom Mokrovićem i Milanom Pleštinom. Posebnu pohvalu zaslužuje i jedina žena u ansamblu Ivana Roščić koja kao personifikacija Revolucije podnosi i previše grupnih silovanja, a u jednom od najsnažnijih prizora predstave kao oslijepljena Pravda glavinja po pozornici s isukanim mačem i slijedi jedino pljesak krvožednog naroda.
I na kraju ta famozna kokoš. Zahvaljujući intervenciji zaštitnika prava životinja ne krši se zakon i kokoš se ne ubija na pozornici, nego je se giljotinira već mrtvu, nakon čega će svaka, jamči intendant Prlender, biti pojedena, upravo u skladu s predstavom u kojoj giljotina postaje stol za kojim večeraju revolucionari. Zato se iz publike čuo i ovaj komentar: "Ovo je revolucija koja jede svoje kokoši".
Iz publike se čuo i ovaj komentar: "Ovo je revolucija koja jede svoje kokoši." ...................... Dodao bih: Ovo su kokoši i kukuriku-pjetjići koji su pojeli našu moguću revoluciju.