Kako u teatru nastaje autorski projekt? Za prosječnog gledatelja to je enigma, jer svakome je jasno kako izgleda proba na koju redatelj dođe s “Hamletom” pod rukom. No, kako izgleda ta ista proba kada i redatelj i glumci kreću od ideje? Idealna osoba koja može odgovoriti na to pitanje je redatelj Bobo Jelčić, čiji je novi autorski projekt “Na kraju tjedna” premijerno prikazan u HNK Zagreb u subotu 21. studenoga.
_ Autorski projekt ili ono što smo Nataša Rajković i ja davno razvili kao naš vlastiti projekt, počeo je iz nezadovoljstva. Nismo bili zadovoljni tretmanom nekih elemenata unutar kazališnog procesa, posebno mjestom glumca koji mora imati autorsku poziciju, a zatim i tretmanom dramskog teksta. Tako je nastala kazališna avantura koja traje već više od 20 godina. Likovi su središnja stvar takvog načina rada, ona koja se mora definirati na samom početku. U proces ulazite s idejom i zajedno s glumcima stvarate likove, a zatim se sve razvija u skladu s tim karakterima. Na samom početku sa svakim glumcem radim individualno, svaki lik se “outa”, počinje govoriti i u skladu s tim rađa se njegov tekst. Tekst za govor, koji se razlikuje od klasičnog teksta. Naravno, mogli bismo sada razgovarati koliko je danas i u literaturi takvih tekstova, ali to što mi radimo prvenstveno je govorni tekst, dakle ne i tekst za čitanje, kao što se npr. čita spomenuti “Hamlet” – objašnjava Bobo Jelčić.
Takvom Jelčićevom metodom raste važnost i pozicija svakoga glumca i stoga se samo po sebi nameće pitanje mora li redatelj poznavati svoje glumce.
– To je dobro, ali nije neophodno – kaže Jelčić i potkrepljuje to činjenicom da je na isti način radio po cijelom svijetu. Tako je od glumaca koji sudjeluju u ovoj predstavi (Livio Badurina, Ana Begić-Tahiri, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Ivan Jončić, Damir Markovina, Vanja Matujec i Bojan Navojec) Jelčić do sada radio samo s Jadrankom Đokić.
– Koliko netko nekoga pozna uvijek je upitno. Mislite da nekoga poznate dok ne počnete s njim raditi. Naravno, jednostavnije je s ljudima koji su navikli na moju metodu rada, moju terminologiju. Lakše je tada i meni i njima, ali ovdje to nije bio slučaj – kaže Jelčić.Napetost velike sceneSada radi na velikoj sceni HNK, onoj istoj kojoj se godinama opirao. Kaže da je za dolazak u središnju nacionalnu kuću presudna bila uspješna suradnja s intendanticom Dubravkom Vrgoč. No, svoju veliku (i nagrađivanu) uspješnicu u Teatru &TD “Ko rukom odneseno” smjestio je doslovno na dva četvorna metra. Kažem mu da sam očekivala da će i u HNK graditi scenu na sceni, a on odgovara:
– Kada već radim u HNK, mislim da bi to bio promašaj. &TD je baštinik te minijaturne, intimističke predstave, idealan prostor za to. Ovdje me zanima i napetost koja će se roditi između intimističnosti predstave koju sada radim, a koju na neki način pobija ova velika scena. Napetost koja se rađa između te dvije opcije bit će vidljiva i, nadam se, raditi u korist predstave – ističe. Likove kojima se bavi naziva srednjim slojem. Postoji li on?
– Vi i ja smo ta srednja klasa. Radimo, imamo stalne prihode, nismo gladni, jednom tjedno možemo kupiti bocu vina skupljeg od 100 kuna. To, naravno, nema veze sa srednjom klasom na Zapadu ili u Americi, ali tu smo, postojimo, bez obzira na 200 bogatih obitelji – kaže i objašnjava kako on te “svoje” ljude samo uvjetno naziva malograđanima.
– To su ljudi koji se izuzetno trude da im se ništa ne dogodi. To je netko tko je u mladosti slušao novi val i Azru, a danas to ima sasvim drugo značenje. Je li i to pomalo kič? Pomalo se stvari same od sebe počinju dovoditi u pitanje. A na pitanje što se događa tim ljudima na sceni, kaže:
– Htio sam ući pod kožu svojih likova, s puno više ekspresije. Važne su mi emocije u njima i to mi je bio cilj: doći do njihovih duša, pokazati kako izgleda život u kojem oni funkcioniraju, onaj život u kojem nastoje da im se nikada ništa krupno ne dogodi.
Za to zbilja nisi trebao doc u nacionalno kazaliste.. pod kozu mozes i u lokalnom centru kulture