U Pragu je u četvrtak, 30. siječnja, u udruženju Lastavica održana književna večer na kojoj je gostovala književnica i urednica Fenix-magazina Marijana Dokoza. Autorica je predstavila svoj književni i novinarski opus, posebno se osvrnuvši na svoj najnoviji roman „Njegova žena“, koji je privukao pozornost čitatelja i kritike. Osim toga, predstavila je i zbirku poezije „Prijestupnici“, koju je napisala u koautorstvu s hrvatskim pjesnikom J.H. Macadom.
U uvodnom govoru, književnica i predsjednica udruženja Lastavica, Jelena Ćirić, predstavila je život i opus autorice Marijane Dokoza, istaknuvši njezino bogato književno i novinarsko stvaralaštvo. Tijekom razgovora, razmotrene su brojne teme vezane uz književni rad autorice, ali i njezino iskustvo u novinarstvu, pri čemu je Ćirić posebno istaknula simbiozu između ta dva područja. Marijana Dokoza istaknula je kako je pravi blagoslov moći raditi i kao književnica i kao novinarka, jer joj to omogućuje da se oba područja međusobno nadopunjuju, ali i izbjegne suhoparnost u reportažama.
- Zahvaljujući svojoj poetskoj strani, imam mogućnost unijeti dušu u priče koje pišem, rekla je autorica, naglašavajući kako njezina ljubav prema književnosti obogaćuje i njezin novinarski rad, čineći ga življim i emotivno prodornijim.
Govoreći o romanu „Njegova žena“ koji je inspiriran istinitim događajima, Marijana Dokoza rekla je kako je riječ o priči koja istražuje temelje braka, povjerenja i identiteta, kada se život glavne junakinje iz temelja promijeni zbog otkrića teške istine o njezinu suprugu. To je priča o suočavanju s izdajom, traumom i putu prema oporavku.
Povezala sam se s glavnom junakinjom na duboko emocionalnoj razini. Njezina borba, bol i hrabrost bili su mi bliski, jer sam željela istinski prenijeti njezine osjećaje i unutarnji sukob. Pisati o njezinim izazovima značilo je živjeti s njom kroz svaku scenu, što je bilo i iscrpljujuće.
Roman „Njegova žena“ je istinita ispovijest zlostavljane žene koja priča o životu s nasilnim suprugom, koji ju je psihički i fizički zlostavljao, a potom i granicama do kojih će doći kad dozna kako su dvojica muškaraca, od kojih je jedan njezin suprug, silovali tada 13-godišnju djevojčicu u ratu. Roman je objavljen na engleskom jeziku, a dostupan je iu talijanskom prijevodu. Književni kritičari pohvalili su autoricu zbog iznimno detaljne analize svih likova.
- Slojevitost likova bila mi je ključna. Njezin suprug, na primjer, nije jednostrano prikazan kao negativac, već kao kompleksna osoba s vlastitim nedostacima i unutarnjim sukobima. Pokušala sam prikazati njegovu ljudskost, čak i kada njegovi postupci izazivaju zgražanje, jer istina o ljudima često leži u nijansama, rekla je Marijana Dokoza.
Autorica je istaknula kako je željela da čitatelji osjete snagu i otpornost glavne junakinje, ali i da razmisle o složenosti ljudskih odnosa.
Publiku je zanimalo i kad joj je bilo najteže dok je pisala roman te koja joj je scena ostavila najdublji trag. - Emocionalno najteža scena bila je ona u kojoj glavna junakinja otkriva istinu o svom suprugu, ali i ona u kojoj opisujem susret sa silovanom djevojčicom koja je sad bila djevojka. Pisati te scene značilo je uroniti u bol obje žene, gotovo proživjeti tu njihovu bol što je zahtijevalo puno emocionalne energije.
Nadalje, autorica je kazala kako glavna junakinja odražava stvarnost mnogih žena koje se suočavaju s izdajom, traumom i potrebom da se izbore za sebe. - Nadam se da će njezina priča pomoći mnogim ženama koje su prošle kroz slična iskustva, rekla je Dokoza.
Autorica je otkrila kako su reakcije čitatelja bile vrlo emotivne i dirljive. - Posebno me je dirnula priča čovjeka koji mi je prišao na promociji u Beču. On je rekao da je došao jer ima sličan slučaj u obitelji – njegovu kćer je umalo silovao njihov prijatelj. Takve reakcije pokazuju koliko su teme romana bliske stvarnom životu i koliko ljudi prepoznaju sebe u tim pričama, zaključila je autorica.
Govoreći o poeziji, Marijana Dokoza je kazala kako je, suprotno mnogim tvrdnjama, poezija zapravo prisutna u svakom čovjeku i u svakoj sferi društva. - Poezija nije ograničena samo na tiskane knjige, ona živi u digitalnom svijetu, na društvenim mrežama, blogovima i raznim internetskim platformama. Mladi, iako možda rjeđe kupuju zbirke pjesama, često posežu za poezijom u trenucima kada traže inspiraciju, utjehu ili izražavanje vlastitih emocija. Poezija odražava ljudsku potrebu za nečim dubljim, istraživanjem svoje unutrašnjosti, emocijama i dubljim promišljanjima, što je čini bezvremenskom.
POVEZANI ČLANCI:
Na pitanje koliko ima autobiografskog u „Prijestupnicima“, Marijana Dokoza je odgovorila kako ima onoliko koliko to odluči svaki čitatelj za sebe. Pjesnici u svojoj poeziji, kaže autorica, često koriste vlastite iskustvo, emocije i refleksije kako bi oblikovali teme o kojima pišu. Autobiografski elementi mogu biti prisutni u obliku osobnih iskustava, trenutaka iz prošlosti, unutarnjih konflikata, odnosa s drugima ili kako doživljavamo svijet oko sebe. U pjesmama, autobiografski elementi ne moraju nužno značiti doslovno prepričavanje vlastitog života, već mogu biti preneseni na način koji omogućava čitatelju da se poveže s pjesnikovim osjećajima, pitanjima i promišljanjima.
- Istine u pjesmama koje ja pišem ima, ali to je istina svakog čitatelja ponaosob. Primjerice, svaki čitatelj će u nekoj pjesmi pronaći svoju istinu, ne moju. Sve ovisi o tome kako se osjeća u tom trenutku dok je čita i što priživljava. Poezija ima tu moć da otvori vrata različitim interpretacijama i osjećajima. Svaki čitatelj donosi svoje iskustvo, emocije i perspektivu u čitanje pjesme, te tako pronalazi vlastitu istinu unutar nje. Pjesma postaje poput zrcala u kojem se svatko može prepoznati na drugačiji način, ovisno o tome što nosi u sebi u tom trenutku. To je ljepota poezije. ona je živ organizam koji evoluira s onim tko je čita i ona tako postaje most između autorovog unutarnjeg svijeta i svijeta čitatelja, a svaki prolaz preko tog mosta je jedinstven, rekla je Marijana Dokoza.
Budući da su „Prijestupnici“ pisani u formi razgovora dvoje ljudi, muškarca i žene, zanimljiv trenutak bio je kad je Jelena Ćirić čitala poeziju Marijane Dokoza, a Muris Sladić, mladić koji također piše poeziju i koji je nazočio književnoj večeri, čitao je poeziju J.H.Macada kao odgovor. Među publikom na književnoj večeri bila je i predsjednica Kluba književnika u Pragu Marija Marković.
Stoga je ova književna večer tim više bila prilika za razgovor o temama koje prožimaju radove autorice, ali općenito oprozi i poeziji u današnje vrijeme. Događaj dodatno je ojačao veze između hrvatske i češke književne zajednice, potaknuvši razmjenu ideja i kulturnih iskustava.
