Jesen je raznosila prohladno jutro starim trgom prožimajući zdanja zadahom trulog lišća rasutog travnjacima. Doktor Vranek provirio je iz nadsvođenog haustora, osluškujući ježurak sjeverca.
– Prokletstvo! – prostenje dižući ovratnik zelenog hubertusa. – Neću se vraćati po pulover. Četiri kata ipak su previše!
Nevoljko krenu prema Gračanima mučeći se iščeprkati upaljač iz svežnja ključeva. Jutarnji pušački kašalj uporno se trudio nadjačati vjetar iz krošanja divljih kestena. Volio je rane jutarnje šetnje za kojih je rijetko susretao poznata lica zbog kojih bi trebao podizati zeleni lovački šeširić u znak poštovanja.
”Ti stari šajseri i tako ne zaslužuju poštovanje, a sredovječne gospođe su na Dolcu, cjenkaju se oko pušleka grincajga. Mlađarija još spava dubokim snom...”
”Odlučio sam! Ines nije zaslužila predugo čekati. Navršava trideset petu”, razmišljao je Vranek zadihano napredujući laganom uzbrdicom.
Trebao mu je dobar sat da stigne na cilj. Neožbukana kapija Pepekova hrama sa zahrđalim kovanim šarkama, već davno nepotrebnim, učinila mu se kao izlazak na pozornicu. Ines bi obično stizala popodne, malo zadihana, ispričavajući se što kasni. Uvijek bi naručila Maraskino i tursku bez šećera. Danas joj je rođendan i pozvao ju je na ručak. Pepek je spremio srneći gulaš s domaćim njokima.
– Doktore, kao i obično? – upitao je Pepek.
Pogledavajući pomalo nestrpljivo na svoj tanki Longines koji mu je žena poklonila za šezdeseti rođendan, odlučio se za Underberg. Pepek ga je začuđeno pogledao jer je obično naručivao šibensku lozu.
– Kada je počela ta dugogodišnja zbrka? – upita se Vranek skidajući hubertus.
Od preseljenja k Levinekovima? Vjerojatno od onog nedjeljnog popodneva kada se otac Milene Levinek, koja će očevo prezime jedne kišne subote zamijeniti s Vranek, vratio s teniskog meča sa Schlachtom. Redovito je puštao starom prdonji znajući da je njegova podrška ključna u skorom izboru za šefa odjela. To je bilo trideset osme? Da, austrijski je kaplar već nekoliko godina sjedio u Hindenburgovoj fotelji.
Levinek je tada, skidajući otrcani tirolski kaputić, zašištao gornjom protezom, koja je svemu davala piskutavi ton manevarske lokomotive, rekavši da mi je Schlacht poručil da “nigdar ne buš zdelal taj svoj doktorat, jer da si drek i niš koristi i da jedino kaj znaš je celi bogovetni dan cviliti na toj bedastoj violini”.
Bez doktorata bih morao pokupiti svoje krpice s faksa i zaposliti se negdje u provinciji. Levinekova kćerkica bogme ne bu išla hraniti pajceke u Piškorevcima.
Prokleti mason Schlacht! Svetio mi se za mali flert s onom hercik laboranticom koju je ubrajao u pokretni inventar svog labosa.
Schlacht je smatrao je da je on jedini bogomdan da maloj skida gaće po svom nahođenju.
Kad je konačno Schlacht četrdeset treće otegnuo papke, cijela prokleta masonska loža bila je na Mirogoju. Svi su se čudili kako nije završio u Auschwitzu. Postao je katolik na brzaka naučivši “Vjerovanje” i ostavivši podeblju kuvertu gdje je trebalo.
Levinek je mislio da me je uz pomoć Schlachta šutnuo u aut kao pretendenta za ručicu svoje jedinice. No, ljuto se varao! Budući unuk bio je ante portas. Levinek je u to vrijeme bio još opasan vepar iako dobrano otupjelih kljova. Mršav, žilav, uspravan, prosijed. Dostojanstvo točkaste leptir-mašne. Bach dva puta mjesečno u župnoj crkvi. Na Duhove bi se otisnuo na objed kolegi bilježniku iz gornje Ilice. Purica s mlincima “a la Rauch”, burgundac, kava s Jamaica rumom. Pod večer, kao u studentskim danima, ruku pod ruku, dva stara drugara iz Beča odlazili bi u bordel kod Barice u Tkalči.
Stari masoni bili su uvjereni da su riješili problem. Nisu pretpostavljali da se ja ne bojim ni Boga ni vraga. Isplazio sam jezik Schlachtu i otišao u Beč. Obukao sam smeđu košulju i kožnate tirolske hlačice i doktorirao u rekordnom roku. Levineku nije preostalo ništa drugo nego da u ime kćerkice vrijedno šalje čekove svaki mjesec. Kad sam se vratio iz Beča s doktorskom diplomom s kukastim križem, nije propustio, prokletnik, da u “Hrvatskom narodu” naruči člančić kako se “doktor Adam Vranek vratio iz Beča s jednim od prvih doktorata kemije u našem gradu, postignutim uz podršku voljene supruge Milene, kćeri sveučilišnog bibliotekara magistra Levineka”.
Otjerao je lijenu jesensku muhu koja je marširala kockastim stolnjakom upijajući tragove davno serviranih gulaša. Sklopio je oči zamišljajući kako nakon današnjeg dana ništa više neće biti isto. Ne mogu zaboraviti što je rekla Ines kad me prije tri godine ispraćala u mirovinu: “Gospon doktor, zakaj već u penziju? Bu nam tak pusto bez vas. Vi ste ovdje na odjelu jedini intelektualac. Zar da slušam od ovih dripaca po celi dan samo o kubikaži motora i Dinamovim lijevim bekovima? Tko bu formuliral vašu gensku teoriju nastanka karcinoma? Profesor Miškić je otišel na kvasinu. Samo vi to možete zdelati.”
Draga Ines, kako je samo obzirna prema tom komedijašu Miškiću, kod kojeg kemija počinje i završava u njegovoj stubičkoj kleti.
Zlatna glavica! A tek grudi! Nikad vulgarno naprćene u ovim odurnim push-upima. Njoj je već trideset pet, a još se nije udala. A i za koga da se uda? Za nekog od onih hvalisavih dripaca koji dršću kao korejski malaričari kada treba otkopčati kopču na grudnjaku? Već sam tri godine u penziji i ne bih tamo odlazio savjetovati za tih pišljivih pet tisuća da ne stisnem ruku Ines i s njom ne pročavrljam pola sata.
Što će na moju odluku reći Roko i Mira? Oni odavno nisu klinci. Roka njegova baba i tako čvrsto drži za jaja. I on bi najradije i sam odlepršao iz svog trosobnog kaveza. Shvatit će oca. Mira? Već se šest godina skita s onim sušičavcem. Zaboga, valjda neće dopustiti da joj napravi klinca! Ona će kukati zajedno s mamicom.
A kako će reagirati Milena? Prvo će tvrditi da sam poludio i da je senilnost već uzela maha. Zar da taj starkelja napravi takvu svinjariju s fuficom trideset godina mlađom? Stari Levinek je već duboko zagazio u devedesetu i iz svog staračkog doma psikat će svojim protezama: “Dajte mi tog zgubidana! Bum vstrelil tu prokletu stenicu kaj je mojim penezima oblekel pola bečkih kurvi dok sam ja njihal njegova klinca na kolenu.”
Milena bi bijesno prosiktala: “Buš otišel u klet u Slavoniji? Već trideset godina sereš o toj Slavoniji izlizavajući tur po naslonjačima moje pokojne babe, a u Slavoniji ne izdržiš ni tri posrana dana, šajser stari!”
Kad se vratio iz klozeta, Pepek mu ožalošćenom facom promuca da je gospođica Ines upravo javila kako danas ne može doći jer su je zatrpali poslom, potrebnim i nepotrebnim.
– Kaj da radimo sa srnećim gulašom? – upita Pepek zabrinuto.
– A kaj da radiš? Serviraj! – reče Vranek. – Samo pazi da ti njoki nisu slijepljeni kao zadnji put.
– Gulaš nije baš kao bečki. Opet ga je prepaprio – progunđa sebi u bradu.
Sjeverac se smirivao kad je krenuo nizbrdicom gipkog, odmjerenog koraka. Dan je naočigled kopnio, postojao užurbaniji, osjećajući da ga sunce ostavlja na cjedilu.
Uz brijeg mu je ususret gmizao poznati crveni Ford. Plava, sanjana glavica, naslonjena na muško rame u žutom puloveru.
”Ines! Nije moguće! Gdje su mi prokleti cvikeri? Ines u Damirovu autu! Pa cijeli labos sjeća se one zvonke pljuske koju je baš taj oženjeni klipan fasovao od Ines!”
Ford je već zamaknuo za zavojem, a doktor Vranek stajao je skamenjen u svom zelenom hubertusu. Hrabrost koju je skupljao mjesecima sad mu se podrugljivo cerila iz svakoga grma.
– Prokleto je mrzli ovaj vjetar sa Sljemena. Ipak sam se trebao vratiti po jebeni pulover – promrmljao je sebi u bradu podižući kragnu hubertusa.
Otvori KEKS Pay
