Sarajevo Film Festival približava se velikoj završnici, a u konkurenciji za nagrade nekoliko je hrvatskih filmova. U glavnoj selekciji, usprkos tome što smo ga već vidjeli na Puli, dugometražne su "Male stvari" Zvonimira Jurića prema scenariju Jurice Pavičića, a u dugometražnoj dokumentarnoj selekciji Hrvatsku predstavljaju dvije iznimno atraktivne svjetske premijere: "Balkanski kauboj" Dragane Jurišić i "Živjet ćemo zajedno" Damira Markovine, o kojima se nakon projekcija strastveno i zasluženo debatiralo.
Tu su i emotivni "Tragovi pripadanja" Tatjane Božić koje smo vidjeli i na ZagrebDoxu, zatim meditativna, ali i politički važna manjinska koprodukcija "Planina" premijerno prikazana na Sundanceu, u režiji Biljane Tutorov i Petra Glomazića, a van konkurencije prikazana je i nostalgična doku-odiseja "Yugo ide u Ameriku" Filipa Grujića i Alekse Borkovića.
Od svih naših filmova, generalna publika u Sarajevu možda je najviše čekala premijeru "Virusa patološke dobrote" kojeg je u srpsko-hrvatsko-slovenskoj koprodukciji režirao Predrag Ličina. Smješten u mnogima idiličnu 1983. godinu, film počinje jasnom posvetom Terminatoru: u stanu učiteljice srpsko-hrvatskog jezika Zorke, koju s bizarnim zagrebačkim naglaskom igra Hristina Popović, pojavljuje se vremenski putnik Luka, kojega s karakterističnim šarmom tumači Nikola Đuričko. U situaciji prepunoj geg-humora i verbalnog nadmudrivanja, on nepovjerljivu Zorku uvjerava kako je došao iz budućnosti, da ju upozori na opasnost koju će svojim mahnitim djelovanjem prouzročiti njen još nerođeni sin Zigi.
Okosnica ovog 99-minutnog filma Zorkino je suočavanje s nezamislivim okolnostima budućnosti: Jugoslavija ne samo da će se raspasti, nego će se raspasti podijeljena po nacionalnom ključu. Ljudi će u Zagrebu gubiti stanove i poslove samo jer su Srbi, kapitalizam će pobijediti komunizam, osim u Kini koja je ipak nekako najveća ekonomska sila planeta, a umjesto obećanih letećih automobila, jedina natruha znanstvenofantastične utopije bit će bankomati, dok će se po Srbiji 2031. godine i dalje voziti trolejbusi.
Njihova dijaloška igra vezana uz tranziciju iz relativno pitomog socijalizma u divlji kapitalizam ujedno je i najjača i najsmješnija točka filma, koji u drugom dijelu, pojavljivanjem Zorkina sina, odlazi na dramaturški, ali i vrijednosno sklizak teren: osim što je poludjeli znanstvenik i četnički radikal, Zigi je i osoba koja svako malo mijenja svoju rodnu ekspresiju, kao odraz pomodnosti društva bliske budućnosti.
Kako se Ličina u svojem karakterističnom stilu isprdava sa svim, a pogotovo nacionalnim i vjerskim stereotipima naših prostora, i ovo bi se moglo tumačiti kao komentar situacije u kojoj prošle generacije ne razumiju seksualne i rodne slobode koje su izborila njihova djeca - u tom ključu sa zdravom bi se ironijom moglo čitati i Zorkino zgražanje nad našminkanim sinom dok iza njih na zidu uokviren stoji podjednako našminkani David Bowie. Nešto u tim prizorima, međutim, u dijelu je gledatelja (uključujući mene) izazvalo određenu nelagodu - sličnu onoj kada s odmakom gledamo Buffalo Billa u kultnom "Kad jaganjci utihnu", shvaćajući da se radi o liku čija je rodna transformacija u jasnoj ulozi naglašavanja pomračenog uma, doprinoseći stigmi i tako stigmatizirane manjine.
U konačnici, Ličina je isporučio umjereno zabavan, ali šarmantan film u kojem bitne epizodne uloge imaju Rade Šerbedžija, Goran Bogdan i Tihana Lazović. Njen lik milicionerke Sutjeske nadovezuje se na sličnu ulogu koju je imala u "Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj", dok su fantastične scene u kojima Zorka zamišlja budućnost razigrane i svježe poput njegova davnog "Teleporta Zovko", koji mu i dalje ostaje najbolji i najnepretenciozniji rad.
Među četiri dokumentarna i dva igrana kratka filma koje je Hrvatska ove godine poslala u Sarajevo, do sada se imerzivnim, visceralnim prikazom života stranog radnika u Hrvatskoj izdvojio "Ram Bhai" redatelja Branka Schmidta. U neočekivano sirovom prikazu iz prvoga lica, Schmidt nas uvlači u dan čovjeka koji živi u jednom od novonastalih zagrebačkih slamova, do iznemoglosti ponavljajući trku s vremenom kao kurir servisa za naručivanje hrane. Perspektiva rastrzana između traženja adresa, preuzimanja i predavanja, pogleda u semafore i usputne prolaznike, te mučnina koju izaziva repetitivno provjeravanje najbrže rute na Google kartama isprekidani su prizorima koji, iako je film u dokumentarnoj selekciji, djeluju vješto rekreirani: izljevi nepovjerenja, straha ili otvorene mržnje prema "smeđimurcima", kako ih naziva jedan čovjek, našeg nesretnog junaka neminovno vode prema kolapsu. Neočekivan za autora koji se zadnjih godina prije svega predstavljao precizno režiranim dugometražnim igranim filmovima, ovaj je frenetični (hibridni?) dokumentarac djelovao kao udarac u želudac svakome tko je sjedio u kinu - možda baš zato, umjesto aplauza dvoranom je ostao vladati muk.
Tko je pobijedio u brojnim Sarajevskim natjecanjima znat ćemo uskoro, a kako sada stvari stoje, u dokumentarnom programu imamo najjače i najzanimljivije kandidate.
Otvori KEKS Pay
