U emisiji Povijesni dijalozi voditelja Ivana Tepeša, gostovao je prof. dr. sc. Neven Budak, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tema emisije odnosila se na ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest i doba hrvatskih vladara. Na samome početku Budak se osvrnuo na razdoblje Rimskog Carstva, koje je prethodilo dolasku Hrvata. S Velikom seobom naroda u 5. stoljeću započinje kriza Rimskog Carstva, dok prava katastrofa nastupa krajem 6. i u 7. stoljeću. Tadašnje romanizirano stanovništvo bilo je relativno brojno; iako mu se broj smanjio, prostor se nigdje nije potpuno ispraznio.
Potom je objasnio da se prve naznake promjene stanovništva pojavljuju tek potkraj 7. i u 8. stoljeću, dok se u pisanim izvorima hrvatsko ime prvi put spominje tek u prvoj polovici 9. stoljeća. Slijedom toga, Budak je analizirao teorije o podrijetlu Hrvata, koje su većinom nastale tijekom 19. stoljeća. Kao najrašireniju i općeprihvaćenu izdvojio je slavensku teoriju. Budući da se ni danas sa sigurnošću ne zna podrijetlo imena Hrvat, s vremenom su se javljale i druge teze, među kojima su iranska, gotska, bugarska i avarska teorija.
Budak je objasnio da doseljenje Slavena nije bilo jednokratan dolazak velike mase ljudi, nego dugotrajan i postepen proces prodiranja iz panonskog prostora preko Bosne prema moru. Tim se postepenim širenjem slavensko stanovništvo miješalo s lokalnim pučanstvom. To naseljavanje većinom nije bilo nasilno, a među doseljenicima su se nalazili i oni koji su nosili hrvatsko ime. U tom je procesu ključnu ulogu odigralo pokrštavanje, koje je također bilo postupno, s time da je autohtono antičko stanovništvo već ranije bilo kristijanizirano.
Glede samog naziva „Hrvat“, Budak ističe da su Hrvati sami sebe tako nazivali. Dokaz za to su Trpimirova darovnica, u kojoj se Trpimir naziva dux Croatorum (knez ili vojskovođa Hrvata), te Branimirov kameni natpis. Budući da su ih mletački, franački i bizantski izvori dugo nazivali isključivo Slavenima, može se zaključiti da su Hrvati sami za sebe koristili vlastito ime, dok su ih stranci smatrali samo Slavenima. Situacija se mijenja u 9. stoljeću, kada se Hrvati afirmiraju kao nezanemariva vojna sila s važnom ulogom na Jadranu i Balkanu, pa se od tada hrvatsko ime pojavljuje i u inozemnim kronikama.
Analizirajući Trpimirovu darovnicu, Budak napominje da se iz nje može rekonstruirati mnoštvo podataka. Ipak, istaknuo je problem rekonstrukcije rane povijesti jer su povjesničari prisiljeni donositi dalekosežne zaključke o cijelom 9. stoljeću na temelju samo dviju sačuvanih vladarskih isprava. Osvrnuo se i na vladarske naslove koji su bili na latinskom jeziku, dok u izvorima nema potvrde kako su Hrvati svoje vladare zvali na materinskom jeziku. Spomenuo je naziv „knez“, koji je bio raširen u slavenskom svijetu, te titulu „kralj“, koja potječe od imena Karla Velikog.
Budak ostavlja mogućnost da su Hrvati svoje vladare već u 9. stoljeću mogli nazivati kraljevima. To se prvenstveno odnosi na Trpimira, najuglednijeg vladara tog doba. On je službeno nosio naslov Dux jer nije smio koristiti titulu Rex, rezerviranu isključivo za Karolinge, ali je u stvarnosti bio samostalan i vojnički snažan vladar kojega ni moćni Bugari nisu mogli poraziti, nego su s njim sklopili mir. Zato Budak zaključuje da je Trpimir po svojem stvarnom položaju bio kralj. Titulom Rex u svojoj ga je bilješci nazvao i saksonski benediktinac Gottschalk, no taj je spis otkriven tek dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je u historiografiji već bio utvrđen narativ o Tomislavu kao prvom kralju.
Današnji pogled na srednji vijek pod snažnim je utjecajem narativa stvorenog u 19. stoljeću, u doba oblikovanja moderne hrvatske nacije i potrebe za zajedničkom poviješću. Zadaća tadašnjih povjesničara bila je stvoriti „veliku priču“. Kroz interpretacije iz 19. stoljeća, školske udžbenike, povijesne romane, obiteljske predaje i crkveni nauk, ta se priča duboko ukorijenila i danas ju je teško opovrgnuti.
U isti konstrukt 19. stoljeća Budak ubraja i dinastički naziv „Trpimirovići“. Tim su imenom obuhvaćeni svi vladari od Trpimira do Stjepana II., pri čemu su nazivani „narodnim vladarima“, nasuprot „nenarodnim“ ugarskim kraljevima. Međutim, dokumenti ne pokazuju da su svi oni bili rodbinski povezani; primjerice, Trpimir i njegovi sinovi nemaju nikakve dokazane veze s Tomislavom. Potpuni kontinuitet jedne dinastije može se pratiti tek od Mihaila ili Mihovila Krešimira do posljednjeg kralja.
Nadalje, Budak je krunidbu kralja Tomislava na Duvanjskom polju 925. godine označio kao plod historiografije 19. stoljeća, a ne kao stvarni povijesni događaj. Za razliku od tog mita nastalog u 19. stoljeću, legenda o nasilnoj smrti kralja Dmitra Zvonimira je srednjovjekovna predaja, baš kao i srednjovjekovni mit o dogovoru hrvatskog plemstva s ugarskim kraljem Kolomanom, tzv. Pacta conventa. Budak ističe da je Zvonimir, koji je krunu dobio iz Rima, jedini dokumentirani okrunjeni hrvatski kralj. Kao papinski vazal, Zvonimir je sazvao sabor hrvatskoga plemstva i hrvatskih ratnika na Kosovu polju kod Knina i pozvao ih u križarski rat. Budući da oni nisu htjeli ginuti u stranoj zemlji, a on je inzistirao, ubili su ga na saboru pa je on na samrti prokleo Hrvate da nikada više neće imati kralja svoga jezika.
Pred kraj, Budak je opisao svakodnevni život srednjovjekovnog seljaka. Naglasio je da su pojam nacije u to vrijeme činili isključivo plemstvo i ratnici. Obični seljaci nisu imali razvijenu nacionalnu pripadnost; njihov je identitet bio vezan uz selo, župu ili dolinu u kojoj su živjeli, dok im je temeljni kolektivni identitet bio to što su kršćani.
Otvori KEKS Pay
Došli smo i tu smo. Ne diramo nikog a bogme nedamo ni na sebe