Ni med cvetjem ni pravice, osobito ako cvijeće raste u hrvatskom sportskom vrtu. Biljka zvana nogomet potisnula je većinu drugog bilja. Proširila se kao korov i nije daleko dan kad će ta ambrozija u vrtu ostati sama. Još joj odolijeva poneka rukometna ljubica, teniska maćuhica, sunovrat Kostelić ili gladiola Blanka, ali ne zadugo, jer njoj naruku ide i sam vrtlar. A taj je vrtlar trula državna (i općedruštvena) politika prema sportu. Zalijeva se divljakuša koja bi i sama mogla rasti, a zanemaruje plemeniti nasad koji ne može bez pomoći.Tko pomisli da ovo izlazi iz pera kakvog nogometomrsca, nije na dobrome tragu. Niti sam lud za nogometom niti sam njegov protivnik. U mladosti me taj sport zanimao, ali mnogo manje od drugih sportova, na prvome mjestu rukometa, što je razumljivo za nekoga tko je rođen i odrastao u europskoj rukometnoj prijestolnici – Bjelovaru.
Dobar je nogomet bio daleko, a vrhunski rukomet pod prozorom, pa smo stalno visjeli na igralištu kraj Sokolane. A kad Božo, Pero, Ćuksa, Cveba, Jandro, Albin, Zec, Jakša, Klobo i ostali ni bi sređivali “Zagreb”, “Borac”, “Crvenku” ili mađarske i njemačke državne prvake, gledali bismo motorističke, biciklističke, konjičke, čak i automobilističke trke, atletska i plivačka natjecanja, boksačke mečeve, kuglačke bravure svjetskog prvaka Kombola (koji je i umro na kuglani u Bjelovaru), egzibicijske mečeve svjetskih stolnoteniskih zvijezda Dolinara i Harangoza. Ukratko, nogomet mi nije bio mrzak, s rukometom sam živio, a sportska mi je raznolikost bila svakodnevica. Nogomet je sport koji vole mnogi i normalno je da dominira. Ali nije normalno da sve drugo eliminira.
Otvorite li web-stranice Hrvatskog olimpijskog odbora, vidjet ćete da je kod nas registrirano čak 39 olimpijskih sportova. Ako, pak, pažljivo pretražite sve hrvatske novine i televizijske programe, teško da ćete se sresti s više od pet-šest sportova. Gdje su ostali? Za nogomet će se uvijek nešto naći, naravno, i u državnoj blagajni, a ostalima išta ili ništa. Nek se snađu sami! Ali kako da se snađu kad su već polumrtvi, kao npr. Hrvatski odbojkaški savez koji je u stečaju! Mnogi ni svojim vrhunskim sportašima ne mogu platiti put na međunarodna natjecanja. Pa tako, recimo, ni najbolji mladi igrač badmintona u Hrvatskoj, četverostruki prvak države u svojoj kategoriji, 13-godišnji dječak iz Dubrovnika, ne može otputovati u inozemstvo ako mu put ne doplate mama, tata i baka. Badminton? Na to će mnogi odmahnuti rukom, kao i na mnogo drugih sportova koji nisu nogomet, pa i na dragocjenu gimnastiku mozga – šah (dvoje malih Zagrepčana, također državnih prvaka, ne mogu na prvenstvo svijeta u Grčku jer im nema tko pokriti trošak putovanja).
U zemlji u kojoj nogometaši leže na milijunima, a nogometna reprezentacija kaska za reprezentacijom Sjev. Koreje, i u kojoj tek sidro na jahti nogometnog tajkuna vrijedi više od godišnjeg proračuna triju sportskih saveza, kome može biti važan badminton i šah!
Ja baš rado gledam nogomet, male ljudiće kako trče po zelenoj travici za loptom pokušavajući je ugurati u gol.