U Brđanima pokraj Nove Gradiške, kao i u većini dijelova Lijepe naše mladi uglavnom razmišljaju o odlasku. Sanjaju o dostojnom životu izvan domovine, daleko od svojih sela za koja se često tvrdi kako trebaju biti ''zamašnjak'' hrvatskog gospodarstva.
Ali još uvijek nisu, neće ni biti bez njih. Iako se čini da su od poljoprivredne proizvodnje gotovo svi digli ruke i kako nitko siguran posao u uređenom društvu neće zamijeniti izazovom, Večernji list donosi jednu drukčiju priču.
U zemlju, u kojoj doručkujemo i ručamo uvoznu hranu, vratio se 32-godišnji Tomislav Špehar, javnosti poznat po hidroponskoj proizvodnji rajčica. Iseljenička priča njegove obitelji počela je 1988. da bi 16 godina poslije postala priča o uspjehu, ali ne u zemlji u koju su otišli, nego u Hrvatskoj, iz koje su otišli.
– Prvi dani su bili teški, ne bih ih nikome poželio. U školi nisam znao ništa reći, svi su gledali u mene i željeli mi pomoći, a ja sam molio Boga da svatko ode u svoju klupu – prisjeća se Tomislav koji je u Austriji završio i srednju školu.
– Tada sam se zaposlio u jednoj mesnoj industriji. Kako je bilo raditi? Kao poslovođa prvi dođete, a posljednji odete. Na posao sam dolazio u 1 sat iza ponoći i ostajao do čak 17 sati poslijepodne. Iako su plaće bile trostruko veće nego u Hrvatskoj, iskreno, novac me nije previše zanimao. Samo sam se htio vratiti kući, bez obzira na neke dobre poslovne ponude – nastavio je.
I vratio se, prije 11 godina. Prvi plastenik koji je izgradio površine je 4900 četvornih metara, vrijednosti oko dva milijuna kuna.
– U domovini smo htjeli pokrenuti neku vlastitu proizvodnju i svu ušteđevinu uložiti u posao. Prijatelj nam je predložio uzgoj rajčica, što smo prihvatili, no nismo imali dovoljno novca pa smo se kreditno zadužili – dodao je Špehar čije je zadovoljstvo tad raslo. Konačno je stalno mogao biti s djevojkom i prijateljima, a od Austrije je ostalo sjećanje na događaj kada je proglašen prvakom zemlje u pravljenju salama.
– Kada sam u Tullnu počeo raditi, nisam imao vremena za ništa. Dođete kući, okupate se, jedete i idete u krevet pa sljedeći dan sve ponovno. Prednost je redovita plaća, ali nemate privatnog života. Srce je uvijek bilo u Hrvatskoj – rekao je naš sugovornik.
Društvo kojem se silno veselio, nedavno je otišlo. Kao on prije 24 godine!
– Ljudi odlaze za poslom, ali žao mi je što sela ostaju prazna. Kad probaju, vidjet će što je to. Nije baš tako jednostavno – upozorio je. Prošle godine Špehar se ponovno kreditno zadužio kako bi izgradio novi plastenik površine 5500 četvornih metara. Vrijednost projekta bila je oko osam milijuna kuna, a 55% sredstava dobio je iz IPARD programa Europske unije. Samo za potrebnu dokumentaciju koju je prikupljao tri godine izdvojio je oko 500 tisuća kuna. O 28 tisuća stabljika u njegovu modernom plasteniku danas brine osmero djelatnika. Iako je, kako sam kaže, bilo puno izazova kad je kretao u poslovni put, sada je zadovoljan.
– Što se tiče birokracije, nismo vjerovali da je baš tako. Mislili smo kako su to samo priče, zašto ljudi ne grade, a na kraju smo se i sami uvjerili da je teško doći do papira, dozvola i svega. No, uspjeli smo.
Prema riječima našeg sugovornika, Hrvatska je i dalje u tehnološkom zaostatku za zemljama Europske unije. Prilikom angažiranja različitih vanjskih stručnjaka radi poboljšanja svojih proizvoda, najbolje to osjeti na vlastitoj koži. O pokretanju sličnog posla razmišljao je i u drugoj zemlji, međutim, matematika je bila jednostavna, kao i očekivanja.
– U Hrvatskoj sam uspio, u Austriji ne bih. Sasvim sigurno. Ondje je zemljište i sve drugo daleko skuplje. Bila bi to nemoguća misija – nastavio je. Ali je moguća misija postao život kakav je htio. Špehar danas svoje slobodno vrijeme provodi s obitelji i u ribolovu, a godišnji mu traje točno deset dana. Nema skupocjeni automobil, nije član nijedne političke opcije i ne želi zapošljavati rodbinu i prijatelje.
– Ne bih s njima htio raditi zbog moguće svađe oko posla. Najbolje je zaposliti poznanika, jer ima dosta negativnih primjera kad se zapošljava rodbina – dodao je naš sugovornik i otkrio kako svaki mjesec prvo isplati plaće zaposlenicima, zatim ispuni uplatnice za kredit i režije, a ono što ostane, ulaže dalje u proizvodnju. U domovini, zaključuje, dvostruko mu je bolje nego u Austriji.
– Koliko god je u Hrvatskoj teško, bolje je i lakše nego drugdje. Ljudi se mogu žaliti da je manja plaća, ali imaju svoju kuću, prijatelje. Negdje dalje, nemaš ni kuću, ni stan, ni prijatelja, ni ništa. Nema šanse da se vratim u Austriju.
>> Zbog obitelji otišao sam 3000 km daleko, zbog obitelji vraćam se u Hrvatsku
Svaka cast. Sad ce dezurni pesimisti izmisliti bilo koji razlog da popljuju ovog covjeka. A da je clanak u Austriji je bolje dizali bi ga u nebo. ja se slazem snjim jer sam i sam bio vani. Ovdje je najljepse