Mnogo se toga događa u tzv. društveno-političkom životu, ali je suština tih događanja uvijek ista pa je kolumnističko ponavljanje neizbježno. Mnoštvo događaja ne implicira nužno mnoštvo novih tema jer se svi ti događaji odvijaju u jednom te istom obrascu i potvrđuju prije iznesene (hipo)teze. Mislim na modus operandi vladajućih političkih i ekonomskih oligarhija koje ravnaju našim životima, odnosno na političko-ekonomski obrazac koji vlada u Hrvatskoj, Europi i svijetu.
Tako sam prije dva tjedna na istom ovom mjestu pisao o uzrocima i posljedicama onoga što smatram dvostrukom redukcijom i dvostrukim gubitkom suvereniteta i autonomije. Republika Hrvatska je, zahvaljujući lakomislenosti ili kratkoročnim interesima svojih “vođa”, te uz pomoć različitih pseudodemokratskih metoda, predala (ili, bolje rečeno, prodala) svoj suverenitet multinacionalnoj korporaciji koja se naziva Europskom unijom. No, to je omogućeno time što su građani Hrvatske prethodno predali (ali ne i unosno prodali) svoj narodni suverenitet korporaciji koja se naziva Republikom Hrvatskom, a djeluje kao Republika Hrvatska d.o.o., tj. kao država s vrlo ograničenom odgovornošću.
Prije mjesec dana sam, pak, na istom ovom mjestu pisao o hrvatskoj politici znanosti i visokog obrazovanja, gdje se zbiva, u najmanju ruku, trostruki gubitak suvereniteta i autonomije. Sad imam neke izmjene i dopune u vezi s tim.
Kao prvo, hrvatska znanstveno-obrazovna politika izgubila je autonomiju jer je pod izravnim diktatom europskounijske i američke znanstveno-obrazovne politike, gdje se zapravo pod izgovorom podizanja razine kvalitete znanosti i visokog obrazovanja odlučivanje o bitnim stvarima vezanima uz znanost i visoko obrazovanje podiže na višu razinu – sve dalje od “baze”, od one akademske zajednice koje se ta pitanja primarno tiču. Na mnogim primjerima može se dokazati kolonijalistički mentalitet hrvatskih znanstveno-obrazovnih gospodarstvenika, koji uvijek otkriva i narav neokolonijalističke prakse europskih i svjetskih centara moći, u znanosti i obrazovanju, ali i šire od toga.
Kao drugo, akademska zajednica gubi ili je već izgubila autonomiju pod pritiskom zakonodavnog i podzakonodavnog nasilja koje već godinama nad njom provodi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Etatizacija znanosti i visokog obrazovanja, kao otvaranje vrata komercijalizaciji i privatizaciji, nije distopijska budućnost, nego gorka sadašnjost.
Kao treće, resorno je ministarstvo izgubilo autonomiju pod pritiskom onih faktora koji reprezentiraju kapital i tržište, a to su Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska udruga poslodavaca. MZOS i Vlada kao savjetnike ili suautore u izradi dalekosežne strategije znanosti i obrazovanja angažira predstavnike onih institucija čiji su interesi počesto u direktnom sukobu s interesima znanosti i obrazovanja. Rezultat je reduciranje znanosti i obrazovanja prema mjerilima tržišta jer “revizija sadržaja i ishoda učenja studijskih programa”, zacrtana Strategijom, provodit će se pod paskom HUP-a i HGK-a. Sarkastično je to da bi HGK, opterećena skandalima Nadana Vidoševića i njegovih kolaboranata, te HUP, čiji su članovi brojni “kontroverzni poduzetnici”, imali veći utjecaj na visokoobrazovnu politiku nego oni bez kojih visokog obrazovanja ne bi ni bilo.
Sve navedene redukcije, kao i svi navedeni gubici suvereniteta i autonomije subjekata koji bi po definiciji trebali biti suvereni i autonomni u svojim područjima, rezultat su megaredukcije, odnosno općeg gubitka suvereniteta i autonomije.
S jedne strane, riječ je o reduciranju ekonomije na “poduzetništvo”, što je od davnih vremena, npr. još kod filozofa Aristotela, bilo predmetom kritike onih koji su o ekonomiji promišljali šire i dublje: kao o djelatnosti, umijeću i znanosti, koji su usmjereni na upravljanje ili gospodarenje prirodnim i zajedničkim dobrima na opće dobro, i to dugoročno, imajući na umu dobro sadašnjih i budućih članova neke zajednice. Ekonomija se danas reducira na ono što su Grci nazivali hrematistikom (umijećem trgovanja i stjecanja bogatstva) i što su osuđivali jer je tu primaran privatni interes i privatna korist, dok su zajednica i društvo, odnosno javno dobro i opći interes, u drugom planu, ako su uopće u planu.
S druge strane, riječ o je o sustavnom poništavanju suvereniteta i autonomije područja politike od strane te reducirane ekonomije. Neoliberalno-kapitalistički model ekonomije parazitira na postojećem modelu politike, instrumentalizira politiku u svoje svrhe, te ju u konačnici ždere, a skupa s njom ždere i (idealne) dionike politike, a to su autonomne političke institucije i narod kao suveren. U tom kontekstu, ovakva ili onakva politika EU i RH zapravo nemaju nikakve važnosti: svaka politika igra kako kapital kaže.
Sve u svemu, naša je današnja situacija usporediva s ruskim babuškama. Kad otkrijemo jedan problem i počnemo ga rješavati, vidimo da se unutar njega krije drugi problem, a kad njega otkrijemo i počnemo ga rješavati, vidimo da je unutra treći problem, i tako dalje. No, fizikalni zakoni govore nam da se u slučaju babuški ipak mora na kraju doći do zadnje babuške, pa makar bila prazna, iako u nama tinja nada da će u njoj biti nekog sadržaja, tj. da ćemo dospjeti do neke prosvjetljujuće spoznaje i eventualno do nekog rješenja cijele te zagonetke. Slično je i sa zakonima politike. Ako nestane nade da postoji neki sadržaj, neko rješenje, te ako ne bude onih koji otvaraju babuške i tragaju za sadržajem i rješenjima – onda ćemo tek biti u problemu. Zasad još barem postoji nada da postoji nada.
>> Nadanova baza: Šefovi imaju plaće do 15.000 kuna, službeni auto...
