Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

Bolje za nas 
da smo pastiri nego da nas deru kao ovce

Onda sam se sjetio kako već dugo nisam vidio da se netko ljubi. Čak ni dva dečka. Ljudi su po ulicama hodali spuštene glave
13. veljače 2011. u 12:00 8 prikaza
'10.02.2011.-Boljunski Katunari-Obitelj Rogovic bavi se ovcarstvom vise godina  te sada uposljavaju pastire s Kosova  jer nasih pastitira nema na slici Elham i jaric  Photo: Dusko Marusic/PIXSELL'
Foto: 'Dusko Marusic/PIXSELL'

Nismo zapravo ni sjeli, a Glava i Žnora su se već zakovitlali u raspravu o tome kakvi bi pastiri bili, gdje bi se mogli zaposliti, kolika se para tu može dići. Unaprijed izgubljeno vrijeme.

Zato sam uaktivirao svoj mehanizam za isključivanje u predvidljivim situacijama i jednostavno sam se maknuo iz priče. Divna sposobnost, utrenirana godinama napornog rada na samome sebi. Pokušajte, vidjet ćete da se isplati.

A kako sam zapravo bio tamo, počeo sam diskretno, ali pažljivo promatrati ljude po birtiji. Stol do nas s dvoje mladih. On je nešto važno štrikao po laptopu, ona je trofejno držala mobitel i pikala poruke. Sjedili su zajedno, no nisu bili skupa. On bi je ponekad nešto zapitao, ona bi odgovorila s “da, aha, hm, a-a”, onda bi ona njega nešto pitala pa bi on odgovorio s “da, aha, hm, a-a”. Prilično živahna konverzacija.

I sve to da ni jednog trenutka nisu digli glavu, da se nisu ni pogledali. Pomislim, mogao bi ja sjesti umjesto tipa i mala uopće ne bi skužila. Čaše su uzimali ne gledajući, pili su ne gledajući, u prostoru u kojem je zabranjeno pušenje cigarete su palili ne gledajući. Pa sam “prosvirao” i ostale stolove. Gotovo u dlaku ista slika i postane mi jasno da su jedina dvojica u toj birtiji koja u tome trenutku razgovaraju, i još se pritom gledaju, Žnora i Glava.

U općem galopu navodno tehnološkog napretka izgubili smo osnovni socijalni kontakt. Mladi su naučeni na komunikaciju ni s kim. Koliko ste puta po gradu vidjeli ljude kojima žice vise iz ušiju, a oni razgovaraju sa samim sobom? Nekada bi takvi bili na vrijeme institucionalizirani, danas su na čelnim mjestima velikih firmi.

Asocijalni bolesnici koji se boje ljudi, koji s njima nisu naučili razgovarati i koji snagu i neosjetljivost tehnološke moći apsolutno krivo poistovjećuju s moći koja proizlazi iz njihovih trenutačnih pozicija. Oni nisu menadžeri niti znaju što bi trebali raditi. Oni su slijepi izvođači najprljavijih poslova u sakaćenju ljudskog dostojanstva. Nule koje u binarnom svijetu neće nikada doseći jedinicu. U vremenu poništenih vrijednosti, kada se pristojnost smatra slabošću, izrastaju nove generacije tehnoloških predatora koje će dokončati ovu ionako propalu priču.

I dok o proteklim vremenima učimo istražujući civilizacijsku ostavštinu, ova, aktualna jedina je civilizacija koja već živi među svojim ruševinama. Hodamo među njima, radimo među njima, vozimo se s njima i među njima. Pitam se pitam, po čemu će o ovom našem vremenu učiti oni koji dolaze nakon nas.

Onda sam se sjetio kako već dugo nisam vidio da se netko ljubi. Čak ni dva dečka. Upozorila me na to znanica koju sam slučajno sreo u gradu. Imala je pravo. Oko nas su prolazili ljudi spuštene glave. Usne su im bile zalijepljene za crnu zemlju. Možda sam zbog te njezine napomene i počeo promatrati okolinu. U njoj su Žnora i Glava, kad sam se uključio, još bistrili o stadima, brdima, čobanima, o ruralnoj ekipi koja je potukla grad.

– Meni se ipak čini da je ponuda da budemo pastiri kvalitetna i da je zapravo veliki korak naprijed – Glava i Žnora su pogledali napola ljutito, napola iznenađeno.

– Jebi ga, pa bolje je da ti nude da budeš pastir nego da te i dalje, kao do sada, deru ko ovcu.

Advent u Dalmaciji
Advent u Dalmaciji
Vrijeme je za lampice, druženje i blagdansko raspoloženje