Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

Bahatost i bijeda

Želim nešto ispričati, nešto što se računa, posredovati bitno. Već dugo potpuno mi je jasno da ne mogu pisati o nečemu do čega mi nije stalo, o nečemu što me se ne tiče.
03. studenoga 2011. u 23:12 1 komentara 10 prikaza
'25.08.2011., Zagreb - U znak sjecanja na vukovarske branitelje clanovi Hrvatske stranke prava zapalili su svijece u Ulici grada Vukovara. Photo: Zeljko Hladika/PIXSELL'
Foto: 'Zeljko Hladika/PIXSELL'

To i nije dječji vrtić, to je obična kuća, na periferiji periferije, ali sve je kao pravo. I drvo trešnje u dvorištu koje baca veliku sjenu, i drveni brod s toboganom i bridovima za razbijanje tanke kože na malim slinavim nosovima i bradama.

Tamo odlazimo svako jutro.

Već danima zaboravljam ispuniti anketu za roditelje, zaboravljam takve stvari, donositi kestenje koje čak i skupimo, prazne kutije deterdženata, lijekova za ambulantu, više nekako oblikujemo svijet u trenutku, s onim što nađemo. Pošto sam papir za anketu ponovo zaboravila, ispisujem svoje podatke na prazan, na licu mjesta, dok malene bombe energije jure oko mojih nogu, kći se drži za jednu, u tom produženom rastanku, i pita me:

– Mama, što to pišeš?

– Pišem kako se zovem, koji mi je broj telefona i što radim.

Odgojiteljica stoji pokraj nas, a njezine male velike plave oči rastu, i ja u njima, pa pogledaju „tetu" s takvim ponosom dok izgovara:

– Moja mama čisti!

Odgojiteljica sa zbunjenim smiješkom kima glavom, ne, nije sramota čistiti, a još je dirljivija nekritičnost s kojom te, do određenih godina, tvoje dijete gleda i voli. Nelagoda probija iz svijeta odraslih. Šutimo tako nekoliko trenutaka pa je pokušam olabaviti.

– Dobro, pa radi mama još nešto?

Kći me gleda, kao kad je pitam "ponovi sad za mnom što sam ti rekla", malo se mršti, a onda kaže:

– Ahaaa, pa piše neke priče.

I onda se svi smješkamo, i kimamo glavama. Ali doista, što to mama radi?

Ponekad me to pitaju i drugi ljudi, ljudi koje upoznajem, susjedi koji me za vrijeme radnog vremena viđaju kako lutam oko zgrade, koji se ne mogu osloniti na moj ritam. Kad odgovorim, uvijek s dozom nelagode, pa pišem, najčešće im izleti, pa dobro, ali što zapravo radite?

Tražim riječi. Zatim riječi koje će povezati tražene riječi. Dolazim u stan oko devet ujutro, prazan stan, izgužvana posteljina na krevetima uvijek me podsjeti na neku katastrofu, kao da nije lako nositi se s tom ranjivošću spavanja, nesvijesti, blaženosti u kojoj smo nas četvero bili tek dva sata ranije. Bilo tko mogao nam je učiniti bilo što dok smo spavali. Kao kad su nam jednom na moru provalili u apartman po noći, pokrali nas, a to smo shvatili tek ujutro. Ona je imala četiri mjeseca, od svih vještina, posjedovala je jedino plakanje, čak niti sjedenje. A u toj sobi je netko bio, netko tko uzima, krade i ima druge vještine, možda baratanja nožem. O toj ranjivosti govorim.

Nekad ne dovedem to odmah u red, prija mi to crveno toplo mjesto, iz kojeg crpim najbolje riječi, zastrašujuće. Sjedam za laptop.

I što s tim riječima?

Želim nešto ispričati, nešto što se računa, posredovati bitno. Već dugo potpuno mi je jasno da ne mogu pisati o nečemu do čega mi nije stalo, o nečemu što me se ne tiče. Jasno mi je, također, da to nekome drugome ne mora značiti baš ništa, da se zapita "čemu taj prostor koji joj je netko dao"?

Kao što se ja pitam, na primjer, čemu toliki prostor Čovjeku Jazavcu? Još zimus gledali smo večernje vijesti kad ga je mladi novinar na nekom skijaškom natjecanju upitao je li Hrvatska izašla iz recesije. Čovjek Jazavac, poznatiji kao bivši potpredsjednik vlade za ekonomska pitanja, odgovorio je: – Naravno, a ako vi to ne primijetite, onda je to vaš problem. Zgrozili smo se. Nad bijedom i bahatošću istovremeno, i to tako fino izbalansiranima. Zatim smo ga ugledali u jednom restoranu. Čitav obrok prošao mi je u razmišljanju kako da mu priđem. Sjedio je za stolom sa svojim poslovnim partnerima, glasno se smijao, bio je glavni, kao što je bio glavni pregovarač u svim najvećim privatizacijama, a ja sam bila neko bezazleno mlado žensko koje mu je prišlo, ljubazno se smiješeći. Još sam rekla i oprostite, prije nego što sam izgovorila kako ga nije sram pokazati takvu socijalnu neosjetljivost. I još neka uživa u ručku. Noge su mi se tresle, a on je počeo nešto krkljati kroz mekanu vlaknastu janjetinu. I ne mislim da ga je to posebno pogodilo, mene je daleko više, ali, čini mi se nekako, kad bi i drugi to radili, kad bi Ljudima Jazavcima davali do znanja da ih gledamo, možda bi se manje usudili tratiti sav taj prostor, zajednički, u kojem se mi, vjerujem, nikad nećemo razumjeti.

Zatim, jednom sam gostovala kao pjesnikinja u Udruzi slijepih i slabovidnih. I oni pišu, to nam je bilo zajedničko. Nastupim ja, a onda svatko od njih izrecitira po jednu svoju pjesmu. Bila je zima, mrak je pao rano, meni, dugo sam hodala po Črnomercu tražeći njihovu ustanovu. Imala sam ogroman trbuh, bilo nas je dvoje, noge su mi bile mokre, već se rodila ideja o odustajanju. Čekali su me oko pola sata u toj ustanovi, vjerujem da smo dijelili istu ideju. Počela sam čitati i, kada sam završila prvi blok od nekoliko pjesama, jedan gospodin se javio za riječ i pitao moderatoricu kada će oni doći na red da čitaju, osim toga, obratio se tada meni, znate, gospođice, svatko od nas ima svoj Vukovar. Bila sam zaprepaštena, mislila sam, koliko možeš biti slijep da to kažeš, mislila sam, samo da je mogao vidjeti onu kolonu, onu djecu i one leševe, sve bi mu bilo jasno, da je mogao vidjeti mene, nas dvoje. Ostatak večeri sam sjedila i slušala o tim nekim Vukovarima, bolje ili slabije prezentiranima.

A onda opet, mislila sam poslije, dok sam se vraćala, mrak je već bio toliko gust jer je padao rano, mrak, koji je meni bio samo mrak, kad bi mi ga bilo dosta, jednostavno bih upalila svjetlo, koliko ja mogu biti slijepa i slabovidna, a prodavati se pod nekoga tko vidi. I ne samo vidi, nego vidi bolje, šire i jasnije. O čemu onda uopće da pišem? Urednik je rekao, bilo bi dobro da se odmaknete od teme Vukovara, i slažem se, to je samo jedna od tema, vjerojatno iritantnih, i samo moj problem može biti što je to moje crveno i toplo mjesto.

Naravno, želim pisati o svemu. Problem nastaje kad se zapitam kome to pišem osim sebi? Nekad mi to pisanje uopće ne ide, onda se bavim glupostima. Recimo, čitam tekstove novinara kulture koji prate ta događanja, gdje ponekad gostujem i ja. Onda sebe gledam tuđim očima, prepametni i neustrašivi ljudi guraju svoje velike glave kroz prozor moje sobe, nadviruju mi se nad ramena dok pišem, sprdaju se i podsmjehuju, kolege komentiraju kako sam ubola temu, a jedan komentator, koji često prati moj rad, uvijek mi ostavi poruku. Njegovo je korisničko ime prvavaistina88, a poruka glasi: a tebi ivana, treba jedna tvrda jebachina, zato javi se, podaci poznati redakciji. Ne bih mu željela pridavati pažnju, ali uvukao se u moje misli, moju poeziju, moj život, i onda, pitam se, kome ja to pišem osim sebi?

I svako jutro, kad ponovno sjednem pisati, uhvati me takav strah da sam zaboravila slova, da sam sve rekla, da je bolje da ne pišem. Pogledam sav taj nered uokolo, tu najavu katastrofe koju sigurno nikako neću moći spriječiti, od toga na tren prestanem disati. A onda krenem čistiti. Jer ovo što radim i nije pravi posao, ali sve je kao pravo.

>>Oprez, užas nas mijenja

>>Kultura besmisla

 

Josipa Lisac
INAUGURACIJA
VIDEO Pljušte komentari na izvedbu Josipe Lisac: 'Ovo nije moja himna'
Skipper4you.com
MIRNO MORE
Znate li da se kod nas školuju skiperi koje cijene svugdje u svijetu
  • jobokuli:

    Hvala za još jedan super tekstić a pravaistina88 jeba**** nek ponudi bradatim i bjelima , ne nužno tim redosljedom.