Subota uoči izborne nedjelje zakonski je proglašena danom prijeizborne šutnje. Sličnu praksu poznaju i druge države – s izuzetkom anglosaksonskoga svijeta koji goji tradiciju izbornoga utorka (vjerojatno i zato da spriječi neposredan odlazak birača s nedjeljne mise na izborna mjesta).
Razumna bi pretpostavka ove odredbe bila otprilike sljedeća: birači prate prijeizbornu kampanju, pamte argumente konkurenata, pa, dan uoči izbora, oslobođeni promidžbene buke u tišini i miru reflektiraju o svemu što su čuli te donose konačnu odluku.
Kada bi to odgovaralo zbilji, svaku bi prijeizbornu subotu karakterizirale stotine tisuća (više-manje) živih inačica Rodinova Mislioca koncentriranih na donošenje Odluke za idući dan.
Obitelji bi pak subotnje poslijepodne valjda provodile koristeći najveći stol u stanu za poredbeno rasprostiranje stranačkih programa i izradu križaljke u koju bi unosili svoje pozitivne i negativne značajke, uz živahnu raspravu do donošenja kolektivnog zaključka.
Jedva je koga potrebno uvjeravati da realnost ne odgovara ovim pretpostavkama zakonotvoraca. Dapače, sva istraživanja upućuju na to da je većina birača unaprijed određena – svjetonazorski, porodičnom tradicijom, lokalnim navadama, i sl. Utjecaj je prijeizborne kampanje stoga posvuda svodiv na jednoznamenkaste postotne promjene u inklinaciji biračkoga tijela. Sama propaganda rijetko odlučuje, osim u slučajevima radikalne izjednačenosti (glavnih) konkurenata – što je svakako značajka ovogodišnjih hrvatskih izbora.
Upravo zato što je prijeizborna kampanja tek malen dio zbiljskoga procesa odlučivanja, upitan je i smisao njezina štreberskoga reguliranja. Stari su zagovornici demokracije ovo razdoblje držali svečanošću demokratskog života; od toga nije mnogo ostalo (ako je realno i postojalo), no pogrešno poimanje smisla kampanje dovelo je posljednjih tjedana do niza paradoksalnih, pa i tragikomičnih posljedaka.
Najmoćniji je medij (dakako: televizija, posebice HTV) oficijelni početak kampanje shvatio kao znak zabrane svakovrsne politizacije. Namjesto da ovo razdoblje iskoriste za političko raspravljanje o svemu što je za zajednicu bitno, program su vratili tridesetak godina unatrag.
Prime time je bio rezerviran za kvizove i igrice, pripovijesti o narodnim liječnicima u devetnaestome stoljeću, i sl. Kandidati su pak dobili po 3 minute i sedamnaest sekundi da odrecitiraju svoju priču, a sve je ostalo bilo naprosto zabranjeno (otprilike kao da se u božićno vrijeme suspendira vjerski program). Jer, nitko nije htio (ili smio – jer su zakonske odredbe odista rigidne) baviti se novinarstvom (a u reguliranju medijske propagande besmisleno su se držali komercijalnih načela zabrane negativnoga oglašavanja, što za političke stranke naprosto ne smije važiti).
Riječju, ljudi su mogli manje vidjeti i čuti o politici no u “mirno doba”, pa ih ni još malo dosadne promidžbe u subotu ne bi valjda pokolebalo, ili zbunilo. Samo bi na izbornim mjestima propaganda morala biti posve zabranjena. Sve ostalo bi, konačno, trebalo osloboditi – ako je odista riječ o slobodnim izborima.
