Teza da netko želi lustrirati prvog hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja nije samo površna. Ona u hrvatskoj realnosti i nema uporišta. Tko bi to i zašto lustrirao čovjeka koji je na povijesni svibanjski dan na igralištu NK Zagreba u Kranjčevićevoj ulici postrojio prve hrvatske gardiste? Tko bi razborit i domoljuban mogao imati nešto protiv toga čovjeka koji je tada, u to opasno vrijeme, imao hrabrosti stati na to mjesto? Bilo je to vrijeme kada su se mnogi plašili čak i doći u Kranjčevićevu, biti samo na tribinama, a kamoli na igralištu u uniformi hrvatskoga ZNG-a. Mnogi su tada, najvjerojatnije i autori današnjih nebuloznih teza, zazirali i od šahovnice i od hrvatske odore, pa vjerojatno i od samostalne Hrvatske. Zašto bi netko danas lustrirao tako odvažnoga i domoljubnoga čovjeka? Zar samo zato što je ljevičar?
Ta je teza šuplja kao i prva. Što koga briga ako je general Špegelj ljevičar? Tezom o Špegelju kao da se i ne želi afirmirati tradiciju hrvatske ljevice koliko valjda današnju ljevicu, odnosno SDP kao nacionalnu stranku. Kakve veze imaju general Špegelj i SDP? Jedino to da su nekada bili u Savezu komunista Jugoslavije. I što s tim? Kao da je taj SKJ imao neke pozitivne veze s hrvatstvom. SDP je formalno raskinuo vezu sa SKJ, ali to anacionalno jugoslavenstvo iz SDP-a, iz nekih bivših članova SKJ, nije nestalo automatski s raspadom Jugoslavije. Uostalom, prilikom glasovanja za neovisnost RH tadašnji su esdepeovci izašli iz Sabora. SDP je i zbog toga dugo nosio jugo-biljeg, biljeg anacionalne stranke. Stranci su nacionalnu hrvatsku oznaku tada davali Zdravko Tomac i Milan Bandić. Bez pridruživanje socijaldemokrata Antuna Vujića nacionalni bi legitimitet SDP-a bio tek na Tomcu i Bandiću. Ulazak nacionalne legende Vice Vukova u SDP dao je stranci dodatnu hrvatsku crtu.
Dražen Budiša je pak ulaskom HSLS-a u koaliciju svojom hrvatskom karizmom u legitimiranju SDP-a kao nacionalne hrvatske stranke učinio više nego svi esdepeovci, osim Tomca, Bandića, Vujića i Vukova, zajedno. No, SDP se ni 2000. nije sasvim politički profilirao u nacionalnom smislu. Pa ni preko socijalnoga. Nije se shvatilo da se nacionalno može afirmirati i zalaganjem za socijalna prava puka. Ni do kraja da je nacionalno bitan dio tradicije hrvatske ljevice. Kao što je prije dvije godine svojim esencijalnim tekstom o ljevici u Hrvatskoj pokazao Nikica Mihaljević (Vijenac, 16. srpnja 2009.), ljevica nije sasvim pojmila ni svoju nacionalnu prošlost ni budućnost. Osvajanjem vlasti ljevica se socijalno pokazala kao neka prononsirana desnica. Izručila je radni dio puka kapitalu poslušno i bespogovorno kao da se ne radi o onima čija bi prava trebalo štititi. Ipak, Ivica Račan na vlasti se ponio nacionalnije nego velika Hrvatina Ivo Sanader. Račan se domišljao kako vremešnoga i bolesnoga legendarnoga generala Janka Bobetka ne predati haaškoj pravdi. Veliki domoljub Sanader valjda bi ga i mrtvoga, kao i živoga Gotovinu, predao Haagu. Tu se ljevica pokazala domoljubnijom nego sanaderovska kvazidesnica.
Nacionalno je nakon 2000. imalo priliku legitimirati se i unutar SDP-a. Ali nije zbog ostataka starog mentaliteta, ponašanja nekih članova kao da su jugo-skojevci, a ne hrvatski ljevičari. Nacionalno je na ljevici u Hrvatskoj nestalo još nakon gušenja ‘71. Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Šime Đodan, Franjo Tuđman, Marko Veselica... bili su ljevičari, ali hrvatski ljevičari. Kao i mnogi između dva rata. Nakon 1971. u Hrvatskoj je ljevica anacionalna, pa nerijetko i antinacionalna. Današnjim bi i ljevičarima i desničarima valjalo uzeti u ruke zaboravljenu, no poučnu knjigu Mladena Ivekovića Hrvatska lijeva inteligencija pa vidjeti tko je bila hrvatska ljevica i zašto se i kako borila. Pa nije Andrija Hebrang umoren zato što je bio anacionalni, internacionalni ljevičar, nego zato što je bio hrvatski ljevičar. Tko bi danas simbolički i zašto izmišljanjem lustracije htio ‘ubiti’ generala Špegelja kao ljevičara koji je prije dvadeset godina pokazao da pripada pravoj tradiciji hrvatske ljevice?
Bato, daj se vrati u školu jer si kronično nepismen. Izgubljen si u visokoj politici, stoga ti savjetujem da se malo spustiš na zemljicu crnu. Svaka je rasprava s tobom gubljenje vremena, stoga te pozdravljam.