Jednostavno više to nisam mogao podnositi. Trebao mi je odmor pa sam puštao i telefonu da zvoni. Tu i tamo bacio bih pogled da vidim čije ime ispisuju dolazni pozivi. Nitko nov, nitko nepredvidiv, dakle nitko bez koga ne bih mogao provesti barem jedno poslijepodne. Okrenuo sam se i raširivši novine još sam se dublje zavalio u fotelju. Zaustavio sam se nad svega nekoliko redaka informacije o tome kako je provedeno istraživanje prema kojem 60 posto Hrvata želi pobjeći iz države. 60 posto!
Ozbiljna brojka. Bio sam sasvim siguran da bi ih Žnora nazvao dezerterima i da bi predložio Vladi da osnuje za sve njih prijeki sud. Ali, u društvu u kojem se bez imalo srama dezertira s najviših državnih položaja, a prije toga dinastijski odredi tko će te naslijediti, u državi gdje i posao čistačice u osnovnoj školi ne možeš dobiti ako te ne skenira vladajuća stranka, u državi gdje smo za prostituiranje smislili termine politika i celebrity, dakle svatko u tom društvu tko želi zbrisati – za mene nije bio dezerter nego tek inteligentan.
Da sam mlađi, pomislio sam, i sam bih potegnuo negdje van. Uostalom, imao sam prijatelje koji su četiri godine ratovali za ovu državu, pa onda još dvije ili tri pokušavali raditi, zaposliti se ili pokrenuti vlastite poslove. Nisu čekali pomoć, niti su tražili privilegije, ali su ubrzo shvatili kako su možda pobijedili Jugoslaviju, no njih je pobijedila administracija države koju su stvarali. Pa su poslali sve u vražju mater; i HDZ i SDP, i tehnomenadžere i narodnjake, ustaše i partizane, katolike i pravoslavce, komuniste, nacionaliste, Udbu, SZUP i otišli zauvijek. Ponekad se jave iz neke od Amerika. Pitaju je l' ima što. Kažem – nema ništa. Baš ništa. 60 posto!
Brojka mi nije izlazila iz glave i nekako mi je opet vratila vjeru u pamet ljudi. Nisam osjećao kako žele otići iz Hrvatske, ali su bježali iz ove države. Kao i u vrijeme "nenarodnih vladara" kada je Hrvatska bila mitska kategorija, a država nečiji nametnuti sustav od kojeg si mogao očekivati samo zlo. Hrvatska je tada bila ideal, danas je to zloupotrijebljen ideal. Jer sada smo opet bili u epizodi nenarodnih vladara koji su nas cijedili, lagali, potkradali i uvjeravali da je to sve za naše dobro. Onda mi je pala na pamet suluda misao. Možda bi bilo najbolje da svi odemo, da ostane jedino vlada i cijeli taj gotovo kafkijanski aparat koji je ionako samom sebi svrha.
Neka nestane naroda kao kulise prijekopotrebne vlasti, neka se sve razgoli i vidi da vlast postoji isključivo radi novca i koristi, kako je pozivanje na hrvatstvo neophodna maska da se opravdaju svi tajni planovi i ortački ugovori, da su svi poginuli i stradali u ratu bili tek izigrani, mali dioničari povijesti čija imena gotovo ismijano blijede na uglavnom neukusnim spomenicima. A mi ostali smo imali tu nesreću da cijelu, veliku domoljubnu prevaru odgledamo uživo. Očito, samoća mi nije godila.
S Gajbom, Žnorom i Glavom bilo je onako, kaj ja znam, lakše. Jebiga, vjerojatno smo se zato i nalazili. Jedan smo drugome bili maleni azil od jada svakodnevice. Tad je telefon opet zazvonio i bio je baš Žnora. Uhvatio me na lijevoj nozi sjete pa sam se javio. – Je l' znaš da Šušak više nije trener Zagreba?! A već mu u gradu ionako hoće oteti i ulicu – viknuo je i spustio slušalicu. Zaustio sam reći kako to nije taj, ali ne bi imalo smisla, jer se Žnora možda zajebavao, a možda je i povijest sveo na pravu mjeru – na krive ljude, na krivom mjestu.
Brojka mi nije izlazila iz glave i nekako mi je vratila vjeru u pamet ljudi. Shvatili su, kao u vrijeme nenarodnih vladara, da Hrvatska i država nisu isto
