Naslovnica Vijesti Hrvatska

Život voljenog kardinala: 'Rekao sam Srbima na početku rata - braćo, odustanite od nasilja'

Na vjeru dječaka Franje Kuharića silno je utjecala vjera njegove majke, za koju je u jednoj televizijskoj emisiji ispričao kako bi ga vodila sa sobom u crkvu dok je još bio posve malen i on bi, dok je ona dugo i tiho molila, često znao zaspati pokraj nje na crkvenoj klupi. „I tako sam upijao vjeru“, rekao je kardinal Kuharić.
21. travnja 2019. u 14:24 43 komentara 9861 prikaza
Franjo Tuđman, Franjo Kuharić, Josip Bozanić
Foto: Siniša Hančić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/7

„Moj polazak u svećenike nije bio nekakva 'drama', nego je sve išlo na najmirniji način. Ja sam iz 'sjemeništa obitelji' ušao u sjemenište Zagrebačke nadbiskupije. Vjerski život koji sam živio u obitelji jednostavno nastavio se u sjemeništu. Naravno, sjemenište je ustanova, u kojoj postoji nada da će oni koji uđu ići prema svećeništvu, no to nije obveza. Zanimljivo je da je bilo velikog osipanja oni koji su počeli do onih koji su dovršili.  Na primjer, u mom razredu 1931. bilo nas je 115, a svećenicima su postala samo petorica“, rekao je u razgovoru povodom 50. obljetnice svoga svećeništva, u lipnju 1995., zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, koji je bio jedan od te petorice ondašnjih sjemeništaraca, a koji u tim školskim danima nije mogao ni slutiti kako će izgledati njegov svećenički poziv u burnim vremenima komunizma i progona Crkve te prelaska u demokraciju.

Papa Franjo VATIKAN Papa Franjo otvara arhiv u papi Piu XII.

Franjo Kuharić rodi se kao trinaesto i posljednje dijete u obitelji Ivana i Ane rođene Blažić 15. travnja 1919. u Pribiću, selu nedaleko Stepinčeva Krašića, tj. u dijelu između gradića Jastrebarskog i žumberačkog gorja, koje se danas naziva „dolinom kardinala“. Pučku školu završio je u ljeto 1931. i iste godine upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Bio je odličan učenik, a kao gimnazijalac isticao se i po pismenim sastavcima objavljenim u đačkim listovima.

U Zagrebackoj katedrali nadbiskup kardinal Josip Bozanic odrzao je misu povodom 14 godisnjice smrti nadbiskupa i kardinala Franje Kuharica. | Autor : Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

„Kada se pođe tim putem, razmišlja se o svećeništvu kao o životnom pozivu“, rekao je kardinal Kuharić.

„To je u početku nešto vrlo općenito i nedefinirano, ide se i iz godine u godinu, raste se, više razmišlja i konačno se u bogosloviji mora opravdati svoj poziv. Zapravo, kada sam kretao u svećeništvo, onda sam zamišljao svoju svećeničku službu kao onu koju sam doživljavao u djetinjstvu, a to je bio moj svećenik na župi.“

No, na vjeru dječaka Franje Kuharića silno je utjecala vjera njegove majke, za koju je u jednoj televizijskoj emisiji ispričao kako bi ga vodila sa sobom u crkvu dok je još bio posve malen i on bi, dok je ona dugo i tiho molila, često znao zaspati pokraj nje na crkvenoj klupi. „I tako sam upijao vjeru“, rekao je kardinal Kuharić.

„Majka je odgojiteljica vjere. Obitelj je odgojitelj vjere, gdje djeca rastu u toj klimi. Majka je odgajala moju vjeru otkad sam počeo pamtiti. Recimo, molitva. Molitva je odgajala moju vjeru. Ali kada sam počeo govori o svećeništvu, onda sam počeo gledati u svećenika. Na mome horizontu tada se pojavio ideal svećenika u licu krašićkog župnika Pavla Srketića. On mi je imponirao i svojim životom, i svojim propovijedanjem, i svojim postupcima u svom svećeničkom zvanju. Ja sam sebe zamišljao kao nekog
budućeg župnika, i to župnika neke gorske župe, jer sam volio prirodu, a u župi imati jednostavne ljude“, priznao je u kardinal Franjo Kuharić.

Tako je i započeo svoj svećenički put, nakon završene teologije i filozofije na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu 1945. kada je zaređen za svećenika.

„Ali, počeo sam u okolnostima koje u mladosti nisam predviđao. Nisam predviđao progon, nisam predviđao da ću naslijediti župnika koji je bio ubijen, a zatim župu u kojoj je svećenik bio ranjen. U našoj pripravi za svećeništvo nisu se nazirale takve konture budućnosti i tek kada smo zaređeni 1945. očitovalo se što će se događati“, ispričao je kardinal Franjo Kuharić.

Zapravo, sam trenutak ređenja te 1945. bio je vrlo dramatičan, jer je zareditel, nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, mladim svećenicima poručio kao ih šalje u „krvavu kupelj“, sluteći i osobni progon i progon svećenika i Katoličke crkve koji će uslijediti po dolasku komunista na vlast. No, kada su čuli te riječi iz Stepinčevih usta, mlade svećenike nije bilo strah, već su spremno prihvatili svoju službu.

„Nije nas bilo strah. Mi smo na to računali. Za to smo se spremali i jednostavno bili smo pomognuti Božjom milošću. Čovjek se drukčije ponaša kada je prepušten sam sebi, a drukčije kada ga vodi vjera i ako vjerom proživljava situacije. To su različita gledanja neke situacije i onaj tko gleda samo ovozemaljski, može biti zbunjen i prestrašen, jednostavno – može kapitulirati. Ali tko u vjeri prolazi kroz situacije, onda on u toj vidljivoj pojavnosti događanja gleda neku višu perspektivu. On vjeruje da je i u takvoj situaciji Bog bliz čovjeku ako mu se čovjek povjeri“, objasnit će kardinal Kuharić, dodajući kako je „vjera u svom najbitnijem odnosu prema Bogu potpuno predanje Bogu. To nije naša sposobnost, niti mudrost ili hrabrost, nego je to milost, dar. Tako se čovjek može suočiti sa smrću bez straha, jer vjeruje da smrt nije konačnica. Vjera u nosi u čovjeka novu dimenziju, novu viziju samoga čovjeka i vlastite
egzistencije, u odnosu prema svijetu, povijesti, događanjima“.

„Svoje sam svećeništvo započeo 1945., dakle, počeo sam sa socijalizmom, a bio sam zaređen 15. srpnja. Zaredio me nadbiskup Stepinac, nas dvadeset i dvojicu. I onda smo već osjećali klimu u samoj propagandi, kako se pisala u novinama o Stepincu, Crkvi. Osjetili smo ono što smo znali da se događalo u Sovjetskom Savezu. Prema tome, mi nismo očekivali korektan odnos. Mi smo očekivali progon i mi smo za taj progon bili i psihološki pripravljeni i molitveno pripravljeni. Ako čitate Evanđelje, Isus je rekao svojim učenicima da će biti progonjeni i da će misliti da služe Bogu kad ih budu ubijali. Mi smo ušli u taj novi sistem života s raspoloženjem pripravnosti da smo i mi također izloženi određenim šikanacijama i progonima a do koje će mjere to ići, nitko nije mogao predvidjeti. Znali smo da je u Rusiji bilo krvavo, a poslije se dokazalo da je tako bilo i kod nas. nama mladomisnicima nadbiskup Stepinac rekao je za objedom: 'Šaljem vas u krvavu kupelj.“.

A duhovnik koji nas je pripremao za ređenje rekao je da smo, ako odslužimo samo jednu misu, odslužili smisao svoga svećeništva“, ispričao je Kuharić.

„Tako da mi nismo u tome momentu, kada nam je rekao da nas šalje u krvavu kupelj, bili prestrašeni, jer smo vjerovali. Bog je vodio naš život i nismo mogli predvidjeti sve putove toga života, niti sva ta djelovanja. Nisam znao ni gdje, ni kada, ni što, nego sam se predao!“, posvjedočit će kardinal Kuharić, koji svoja prva pastoralna iskustva stječe kao kapelan u župi Radoboj nedaleko Krapine u Hrvatskom Zagorju, gdje ostaje svega deset mjeseci. A u Radoboj odlazi, gotovo, slučajno.

„Došao sam u kancelariju Nadbiskupskog duhovnog stola pitati kancelara kada ću dobiti dekret, jer je od mlade mise prošlo gotovo mjesec dana. Upravo je tada k njemu došao župnik iz Radoboja tražiti kapelana“, posvjedočio je Kuharić.

Krčki biskup Ivica Petanjak Sutra u Večernjem Sukob Crkve i države: 'Žele nam uzeti nekretnine...'

Župnikom postaje 1. rujna 1946. u Rakovu Potoku, gdje mu je povjereno istodobno i upravljanje novoosnovanom župom Pavučnjak, a budući da je istoga mjeseca u župi sv. Martin pod Okićem ubijen župnik Pavao Bedenik, mladom je Kuhariću povjerena i ta župa. Bilo je to vrijeme učestalih napada na svećenike, a nadbiskup Stepinac pri dodijeli prvog župničkog dekreta svome mladom svećeniku rekao je za Rakov Potok da je „mali Staljingrad“.

„Nakon deset mjeseci provedenih u Radoboju, pozvao me kancelar i rekao da će me poslati za upravitelja župa Rakova Potoka i Pavučnjaka, koje su bile nove župe dijeljenjem župe sv. Martina pod Okićem. Ta je nova župa imala samo trošnu crkvu kraj ceste, nije imala stana za svećenika, već je svećenik stanova u kući s drugim stanarima, a tamo je bila i policija, školska predavaonica“, ispričao je kardinal Kuharić, prisjetivši se kako je u „Radoboju živio radosno i slobodno svoje svećeništvo“.

„Za Rakov Potok nadbiskup Stepinac rekao mi je da je 'mali Staljnigrad' te da će biti teško raditi na toj župi. No nisam postavljao pitanja, išao sam i vidio da je toj župi potreban zaista predan pastoralni radnik, jer je bila udaljena od središta. I polako je zaživio vjerski život, ljudi su krenuli nedjeljom u crkvu, a tada sam još mogao i u školu na vjeronauk“, prisjetio se svojih prvih župničkih dana Franjo Kuharić, koji je već bio u Rakovu Potoku kada je ubijen župnik u susjednom sv. Martinu.

„Policija je to doživjela kao pobjedu. Otišao sam dekanu iz Brezovice, koji me poslao natrag da preuzmem ključeve i upravu. Bilo mi je tjeskobno kada sam se toga podvečerja spuštao biciklom prema Svetom Martinu, no započeo sam raditi na toj župi. Biciklom od Rakova Potoka do Sv. Martina i njegovih filijala išao sam predavati vjeronauk u školu i nije bilo dana bez posla. Jednostavno sam živio, nisam razmišljao ni o kakvim svojim ekonomskim problemima, kruh svagdašnji sam imao i bio sam zadovoljan“, prisjetio se tih dana Franjo Kuharić, koji je u sjećanju stanovnika toga kraja ostao i po svome biciklu, kojim je obilazio vjernike po brežuljcima Samoborskog gorja.

Jednom zgodom kardinal Franjo Kuharić prisjetio se tih teških dana progona svećenika, koji su započeli istodobno s uhićenjem nadbiskupa Alojzija Stepinca:

„Nekoliko dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me župnik iz Sv. Martina pod Okićem, vlč. Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu sljedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo „krvave kupelji“. Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti
nekih žena koje su kuhale pekmez u dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora“.

„Posjetio sam svoga susjeda župnika u Svetoj Nedelji. Bio je to vlč. Pavao Srketić, koji je, zapravo, mene slao u sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je nadbiskup. Vraćajući se iz Svete Nedelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo se usporedo. Pitao me: „Što ima nova?“ – Odgovorio sam: „Ne znam!“ – Tada me zapitao: „A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?“ – Kazao sam: „Svatko si svoje misli!“ – Tada zapita: „A što vi mislite?“ – Odgovorio sam: „Mislim da nije kriv; on je nevin!“ – Tada mi reče: „Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?“ – Odgovorio sam: „Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!“, ispričao je kardinal Kuharić, dodajući da misli da je to i bio razlog atentata na njega, uvečer 22. veljače 1947.

„Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te subote sam učinio izuzetak i umjesto da idem ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao sam te subote kasno poslije podne. Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije ubojstva župnikova smjestili i Tomljenovići. Odslužio sam svetu misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok, oko pet kilometara. Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me zvonar iz
Rakova Potoka, Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: „Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni“. Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u kući mog stana, onda kod Težakovih, onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću. Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! OZNA nije znala ono što je znala cijela župa“, posvjedočio je kardinal Kuharić, koji se često susretao s provokacijama, kao kada mu je jedan „milicioner“ u Rakovu Potoku, nedugo nakon što je došao na župu rekao na cesti: „Pope, najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid.“

„Kazao sam mu: „To bi bilo točno po Ustavu!“ – Kazao je: „Tko će vam se moliti za 25 godina?“ – Kazao sam: „Još više nego sada!“. Bio je uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. na proslavi Nacionalnog euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih vjernika na euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti. Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija nastojala nametnuti nevjeru“, rekao je kardinal Kuharić, prisjetivši se i napada na njega i hodočasnike koje je pješice 1948. predvodio u Mariju Bistricu.

franjo kuharić | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/Pixsell

„Mi pješaci dolazili smo po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. odlučili smo promijeniti program. Umjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da ćemo tako izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim, mala pokora nije izostala. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: „Što vi tu radite?“ – Odgovorio sam: „Odmaramo se!“ – On je kazao: „Ne smijete tu biti!“ – „Zašto?“ – upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce došao je čovjeku civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: „Tko si ti? Legitimiraj se!“. Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se
dvojica povukla“, ispričao je kardinal Kuharić, dodavši kako je slutio napad nakon toga.

„Nosio sam sa sobom u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smjestili smo u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj „strateškoj formaciji“. Krenuli smo šutljivo kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika, svi smo  potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak samo dobio na čelu „zvijezdu“. Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadaču su se povukli nakon što sam ja bio „pogođen“. Koliko ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica.
Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova Potoka „zaplijenio“ je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili „žrtve“. Najteže je bio izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv. Martinu. On je slavio 40. godišnjicu svojih hodočašća k Majci BožjojBistričkoj. On je ležao na zemlji. Vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni stanodavac. Još su neki imali tragove udaraca. Ja sam nosio na čelu „zvijezdu“. Nastavili smo put cestom, uglavnom šutljivi.
Komentari „borbe“ došli su kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih „junaka“ uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru“, prisjetio se on u jednom razgovoru.

Rado je hodočastio u Mariju Bistricu, ali nije imao, kako je rekao, nekog svoga posebnog zavjeta, već je kao svećenik, vodio zavjetnike.

„To je meni bilo uvijek drago svetište. Tamo sam dolazio s osjećajem da sam kod kuće. A svakako ona pobožnost našeg puka, ona njegova pjesma, ona odanost Majci Božjoj, ono mnoštvo koje se okuplja oko Majke Božje, to je dirljivo, to je nas svećenike podržavalo. Zato nije činjenica da samo svećenik jača vjeru naroda, nego i narod jača vjeru svećenika. To je uvijek recipročno. Samo u ona vremena mi svećenici smo i pješačili i nakon toga išli u ispovjedaonice. Onu noć kad su me tukli, ispovijedao sam do dva sata u noći“, prisjetio se kardinal Kuharić, koji je iz Sv. Martina u veljači 1958. premješten u župu Samobor.

Svećenićki dom na Krku Spor Krčka biskupija: Država nam uzima zemljište koje već 1000 godina pripadaju Crkvi

„Iz Sv. Martina došao sam u Samobor, kao supsidijar ondašnjeg župnika, a u veljači 1958. postao župnikom župe Samobor, što je bio novi doživljaj. U Samoboru bio sam do 1964., sve dok me nadbiskup eper nije u Velikom tjednu pozvao i priopćio mi da sam imenovan njegovim pomoćnim biskupom. Bilo je to veliko iznenađenje za mene i tjeskoba. No nadbiskup Šeper rekao je kako je Sveti otac dao bulu, koja se više ne vraća, i ja sam poslušao. Mislio sam kako ću biti pomoćni biskup, odnosno da će konačnu odgovornost nositi nadbiskup, a da ću ja pomagati koliko budem mogao i znao. Ali dogodilo se da je nadbiskup Šeper pozvan u Rim, što je mene stavilo u još težu situaciju i odgovornost. To sam opet prihvatio iz poslušnosti, ne gledajući u tome niti čast niti dostojanstvo, nego odgovornosti i brigu“, prisjetio se odlaska u Samobor i imenovanja pomoćnim biskupom zagrebačkim kardinal Franjo Kuharić.

Doduše, nakon Stepinčeve smrti među klerom prevladavalo je mišljenje da bi pomoćnim biskupom zagrebačkom mogao biti imenovan krašićki župnik vlč. Josip Vraneković, kao vjerni suradnik nadbiskupa Stepinca sve do njegove smrti, no Sveta Stolica odlučila je 15. veljače 1964. na tu dužnost postaviti samoborskog župnika vlč. Franju Kuharića, kao pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupsko geslo uzeo je „Deus caritas est“ (Bog je ljubav) iz Prve Ivanove poslanice, uz znak Marije i euharistije. Od 10. svibnja 1964. do 12. srpnja 1970. bio je odgovorni urednik „Glasa Koncila“, a tijekom trećeg i četvrtog zasjedanja Drugog vatikanskog sabora bio je njegov aktivan sudionik.

crkva CRKVA HBK odbacio razloge za zabranu mise na Bleiburgu

Jedna od najvidljivijih osobina kardinala Franje Kuharića bila je jednostavnost i skromnost. Premda je, kao zagrebački nadbiskup, imao golemi ugled i utjecaj kako u Crkvi tako i u javnosti, on je bio oličenje evanđeoske poniznosti. Sama njegova pojava djelovala je blago i osmijeh mu nije silazio s lica.

Istodobno, zračio je očinskim autoritetom i njegove su se riječi slušale od prve. Nije, primjerice, imao mnogo osoblja oko sebe, koje mu je pomagalo u najnužnijim potrebama. „Nadbiskup živi u svojoj službi, koja mu programira i dan i tjedan i godinu. Radi se o definiranim službama koje su neizbježive: nastupi, posjeti, susreti, razgovori, a sve u okviru crkvenog života. Čovjek često osjeća da je dužnost mnogo veća od mogućnosti da joj se udovolji. Ovako velika nadbiskupija ipak je prevelika da bi biskup svladavao sve njezine potrebe. Osobno je važna prisutnost među svećenicima. 

U manjoj biskupiji to je mnogo lakše“, rekao je jednom zgodom opisujući svoju službu, bez velike mistifikacije, a na upit osvrće li se kritički na svoj poziv, rekao je kako se svaki čovjek kritički odnosi prema svojem djelovanju, a „kršćani to zovu ispitom savjesti“.
„Sigurno je da je u mnogim mojim odlukama i postupcima bilo važno iskustvo. Kada čovjek prođe kroz određena iskustva, onda bi nakon njih mogao razmišljati je li baš tako trebao postupiti. Ali kada gledam unatrag svoj životni put, u svojoj odgovornosti, ne bih imao ništa bitnoga mijenjati i ne bih se vraćao da popravim“, rekao je pri kraju svoga mandata i dodao: „Ja bih započeo isti put. Ne bih ništa mijenjao. To znači da sam uvjeren da sam na tome putu ostvario svoj smisao.“

Mnogim svećenicima bio je uzor, kao i mnogim mladićima koji su osjetili svećenički poziv, a svakome tko se odlučio biti svećenikom poručio je da mu savjetuje „da u vjeri razmatra taj poziv, da usvaja vjerovanje u cjelini, sa sigurnošću i povjerenjem i da onda vidi što svećeništvo znači u toj njegovoj vjeri“. „Jedan kardinal kaže da se odlučio za svećeništvo s osam godina, nakon što je čuo propovijed o vječnom životu. Svećenik treba ispitati svoje motive zašto želi postati svećenikom i što ga privlači u to zvanje, jer svećeništvo nije poziv ovoga svijeta. ono je poziv u službi vječnosti i zato samo motiv vjere može opravdati ulazak u svećeništvo. Htjeti živjeti i žrtvovati se za drugoga, za njegovo spasenje, zapravo poistovjetiti se s Isusom Kristom u ljubavi prema ljudima i prema Bogu, i onda dati svega sebe to je jedini motiv. Ako bi fantazirao o nekim zemaljskim ugodnostima i mogućnostima, to ne bi
opravdavalo svećenički poziv. Takva se želja mora ispitati: da li čovjek u svojoj vjeri želi postati žrtvom , jer je svećeništvo povezano s križem, a križ je izraz ljubavi. Čovjek može doći u krizu, pa tako i svećenik. Poručio bih im da ne klonu, nego neka se sjete Isusovih riječi Petru: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“

Kardinal Bozanić STATUS PREBENDARA Kardinal Bozanić o prebendarima: 'Umirovljeni su i kažnjeni, izrađen je novi statut'

Vjeru, naime, uvijek treba obnavljati, učvršćivati i produbljivati. I to molitvom. Pa kada je čovjek u krizi, mora sklopiti ruke, računati na pomoć Božju i pružiti ruke prema Isusu Kristu da ga izvuče ako tone. Tko god nije izgubio vjeru, može se izvući pomoću Božjom, no ako izgubi vjeru, tada tone. Naprosto više nema onoga kome bi pružio ruku“, rekao je kardinal Franjo Kuharić.

Svakoga tko je upoznao kardinala Franju Kuharića duboko se dojmila njegova vjera. Ona je, naprosto, zračila iz njega. Na pitanje zašto vjeruje, pokušao je odgovoriti jednom zgodom primjerom obraćenja koje je pročitao u knjizi „Četrdesetorica govore“, odnosno objašnjenjem četrdesetorice obraćenika u ovom stoljeću.

„Svaki od njih opisivao je svoja traženja i lutanja te susret koji nije bio u stanju objasniti, koji ga je jednostavno povukao u susret s Bogom. Među njima bio je i socijalist Adkinson. On je bio ateist, ali ateist-tražitelj, koji je izučavao razne religije. Prihvatio je ponudu katoličkog svećenika i proučavao katoličku literaturu. Pročitao je, ali nije uzvjerovao. Svećenik ga je pitao da li moli, na što je odgovorio da ne moli, jer da 'ne zna da li ga tko sluša'. Svećenik ga zamoli da svaku večer moli pokraj svoga kreveta: „Bože, daj mi svjetlo.“ Samo to i ništa više. Dao je takvo obećanje i molio i – jednoga dana to je svjetlo planulo! Vjera mu je postala otkrivenje, on je u svojoj dubini osjetio Boga živoga, Boga koji ga voli i koji postoji. On je usvojio vjeru“, ispričao je kardinal Kuharić i dodao da je vjera – milost, dar. „Neki ljudi rastu u vjeri, neki u nevjeri, neki iz nevjere dolaze k vjeri, a neki iz vjere k nevjeri. To su tajne
duše. Ja sam jednostavno izrastao iz vjere od svog najranijeg djetinjstva. Jer sam rastao u molitvi, u obitelji. Slavila se nedjeljna misa, slavili su se sakramenti, molilo se svaki dan i nije došlo uopće u pitanje da li Bog postoji. Nego, vjerujem u Boga kao što vidim sunce. Vjera je uvjerenje da susrećem Nevidljivog, ali znam da je prisutan i bliz. Dakako, vjera djeteta različita je od vjere teologa ali molitva je bitna, molitva obitelji, ona zapravo prenosi vjeru. Vjera se čovjeku daje krštenjem, no to je sjeme kojemu trebaju uvjeti da bi se razvilo. Vjera zahtijeva život i ako se živi po vjeri, onda je čovjek sve uvjereniji da vjeruje. Problemi nastaju kada dolazi u sukob vjera i životno opredjeljenje. Ali ako se vjera živi u odnosu s Bogom, onda se shvaća da je to pravi put i da izvan njega nema puta koji bi osmislio čovjekov život. 

Vjera je unutarnje svjetlo koje posjedujem, ali koje si nisam sam dao, nego je u mene uloženo. Molitva je bitna da se vjera sačuva, održi i živi. To zaista znači živjeti zajedno s Bogom, a ne u odijeljenosti. Vjerniku je Bog najstvarnija stvarnost.

I onima koji ne vjeruju treba ponuditi vjeru, pa ako čovjek i traži Boga, na putu je vjere. Jer Bog želi spasiti čovjeka. Najteža je situacija kod onih koje ništa ne zanima. Teško je zato odgovoriti na pitanje zašto vjeruje. Najjednostavnije je reći. Zato što – vjerujem!“, reći će iskreno kardinal Kuharić.

No, ta njegova vjera imala je javni i vidljivi karakter, koji je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj u vrijeme komunizma bio od krucijalne važnosti. U njegovim najboljim godinama dolaze i velike proslave Međunarodnog marijanskog kongresa te jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, koji je zaključen Nacionalnim euharistijskim kongresom, što je bilo od iznimne važnosti za hrvatsko nacionalno biće, čiji je duh slomljen u „Hrvatskom proljeću“. Crkvene proslave, kojima je upravo na čelu bio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, okupile su na stotine tisuća vjernika i to je bila baza na kojoj se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća stvoriti uvjeti za promjenu društvenog sustava. Za mandata Franje Kuharića cvate katolička izdavačka djelatnost, posebno „Glas Koncila“ i „Kršćanska sadašnjost“, a po dolasku demokracije utemeljio je Izvještajnu katoličku agenciju, Hrvatski katolički radio.

Vrlo veliku pažnju pridavao je medijima i uvijek se odazivao na novinarske upite i davao je intervjue. Posebna briga mu je bila oko obnove Zagrebačke katedrale i svetišta Majke Božje Bistričke, u koje je iz karmela u Brezovici doveo sestre karmelićanke.
Na Konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u zbor kardinala Svete Rimske crkve dodijelivši mu, kao titularnu, hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu.

Za upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom tj. vodeći Katoličku crkvu u Hrvatskoj, ostvarila su mu se tri sna: proglašenje neovisne i samostalne hrvatske države, posjet Svetog Oca Hrvatskoj i proglašenje kardinala Stepinca blaženim.

Vatikan Goran Gerovac U kako ludom vremenu živimo kad se može pričiniti da u Vatikanu gori svjetlo progresa

S oduševljenjem je dočekao pad komunizma i slobodnu i suverenu Hrvatsku, no vrlo je budno pazio da ga nova vlast, koja je bila oduševljena crkvenim angažmanom u rušenju komunističkog sustava, ne iskoristi i da ne zloupotrijebi crkvenu autonomiju.
„Nikako i nikada ne bismo prihvatili da bilo koja vlast, bila ona totalitarna ili demokratska, instrumentalizira Crkvu u političke svrhe. Dakle, Crkva svakako hoće biti Crkva, neće biti politička stranka niti politička organizacija, već hoće biti Crkva sa svim svojim poslanjem, sa svojom strukturom, sa svojom organizacijom, sa svim onim što ona kao takva jest. Dakle, ona je zajednica vjere i njezino središte je Isus Krist, objava, spasenje čovjeka, kroz njegovu savjest i život mijenja svijet na bolje, da to bude bolji svijet, da to bude svijet pravednih odnosa, svijet ljubavi i svijet mira. To je svrha poslanja Crkve u svakom sistemu, u svakoj kulturi i u svakom vremenu. Jer, kao takva ona želi biti slobodna. Zato se ona ne vjenčava ni s jednim zemaljskim poretkom, ni s jednom zemaljskom vlašću. Istina, ona respektira odgovornost vlasti, koja je tu da vodi život naroda i život građana države prema općem zajedničkom dobru, osiguravajući prava osobe, osiguravajući prava i dostojanstvo obitelji i slobodu i ravnopravnost, raspored prava i dužnosti svih građana. To je odgovornost zemaljske vlasti, a zemaljska vlast, ako je izabrana na demokratskim izborima, slobodno, od naroda, onda ona prima mandat od toga naroda koji ju je izabrao“, objasnio je svoj stav o odnosu Crkve i vlasti kardinal Kuharić, dodajući kako „Crkva djeluje u svakom sistemu, i demokraciji i totalitarizmu“.

„Dakako, u totalitarizmu ona je bila veoma ograničena, zapravo proglašena negativnom prisutnošću, kao Crkva će umrijeti, ona nema smisla i budućnosti i to je bila stalna atmosfera u kojoj smo živjeli. Zato je bila isključena apsolutno iz škole i opasna za odgoj, zato je bila isključena s radija i televizije i, zapravo, svih javnih prostora. Dakako, ona je i tu doživjela svoje poslanje, rezistirajući, zauzimajući se za prava i slobodu vjere, slobodu čovjeka“, rekao je kardinal Kuharić, naglašavajući kako su Crkvi svi jednaki, bilo
na vlasti ili u opoziciji.

„Crkva stoji na svojim principima, i u odnosu prema vlasti i u odnosu prema opoziciji i odnosu prema sindikatima, Crkva naprosto ima svoje principe, a oni su da se svako društvo, prema tome i državna zajednica i narodna zajednica, zaista gradi na temeljima prava, pravednosti i međusobne suradnje i poštovanja u slobodi. Crkva ne konstituira države, ona ih ne stvara, niti ih ruši. Crkva jednostavno živi u stvarnosti ovoga svijeta, pa tako živi i u stvarnosti države, bez obzira kakvi su sistemi i vlade u tim državama.

Crkva respektira određenu vlast, nastoji biti korektna u odnosu prema njoj, ali ako se nešto događa što nije u skladu s principima koje Crkva zastupa, onda ona i kritički nastupa prema toj vlasti. 

Budući da nema nepogrešivih, onda ima razloga da budemo i kritični. To ne znači da Crkva želi igrati ulogu opozicije, jer ona nije politička kategorija, ona je vjernička kategorija i vjernika ima svuda, i u opoziciji i u vlasti“, jasan je Franjo Kuharić.

VIDEO Domovinski rat - Prvi veliki poraz Ratka Mladića:

Ta načela zagovarao je i tijekom Domovinskog rata, koji je zadesio Hrvatsku i razorio tisuće domova i na stotine i stotine crkava diljem zemlje.

„Crkva mora stajati na strani istine i na strani pravednosti, pravde. Što to konkretno znači? Kad bi bila obratna situacija, kad bi Hrvatska povela rat protiv Srbije na srpskom teritoriju i kad bi hrvatska vojska na srpskom teritoriju rušila gradove, sela, bolnice, tvornice, crkve, i kad bi protjerivala mirno pučanstvo s njihovih ognjišta u Srbiji, Crkva bi protestirala protiv te vlade i protiv tog rata, jer bi i tada bila protiv nasilja, protiv agresije, protiv nepravde. Da se, dakle, obratno događa, ja bih vikao protiv takvoga rata.
Budući da se to događa na hrvatskom području, da se ruše nemilosrdno hrvatska sela, hrvatski gradovi, da se protjeruje hrvatsko pučanstvo iz svojih obitavališta i svojih ognjišta, da im se ruše i pljačkaju domovi, da se napadaju bolnice, crkve na hrvatskom tlu, onda smo mi protiv te agresije već i kao Hrvati, jer ne možemo prihvatiti takav rat, takvo nasilje koje razara našu domovinu. To nije nikakav šovinizam, kao što nam znaju predbacivati oni koji uopće ne razumiju situaciju. Oni koji su uopće daleko kao nebo od zemlje od poznavanja problema predbacuju da je Crkva kod nas previše nacionalistička. Ne, ona nije nacionalistička! Ja stalno ponavljam: što god želim hrvatskom narodu, želim isto svakom narodu. I njima želim mir i spokojstvo, i pravedan i dostojan život, i želim odnose sa srpskim narodom bilo ovdje u Hrvatskoj, bilo u Srbiji, te da ti odnosi budu zaista ljudski odnosi u međusobnom poštovanju
ravnopravnosti“, rekao je kardinal Kuharić, čije riječi iz propovijedi u Mariji Bistrici iz 1991., kada je Hrvatska bila napadnuta svom žestinom, i danas odjekuju.

„Kad je rat već bio nametnut, kad je planuo, ja sam u Mariji Bistrici na Veliku Gospu 1991. apelirao na savjest hrvatskog naroda koji je većinom katolički, kako ćse se ponašati u tome ratu koji mu je nametnut. Apelirao sam u ime kršćanske naše kulture i civilizacije da se uzvraća zlo zlom. I zato sam kazao i ponavlja, ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije moga oca, ja ću štiti život njegova oca, ako sruši moju crkvu, ja njegovu neću ni dirnuti. To sam navijestio i to naviještam stalno. Jedno je zakonita samoobrana u granici etičkih principa i međunarodnih konvencija, a drugo je na zlo zlom, što ti meni više, ja tebi više. Mi smo se s naše strane ipak uglavnom držali pozitivnih etičkih principa. Ako je bilo zločina oštro ih moramo osuditi, makar to bili pojedinačni zločini. Crkva u Hrvata trajno se molila za mir i opraštanje, a vani su joj čak i u nekim katoličkim krugovima spočitavali suprotno, na što je i reagirala Hrvatska biskupska konferencija. Crkva u Hrvata moli se za mir. Ja sam kazao na početku rata: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo u Isusu Kristu. U ime te ljubavi mi vas molimo – odustanite od nasilja, jer naša je sloboda i vaša sloboda i naš je mir i vaš mir.“ Dakle, odmah smo htjeli mir. Ali se moraju osigurati prava svima, sloboda i sigurnost svima“, bio je evanđeoski rezolutan kardinal Kuharić, istodobno neumorno uvjeravajući svijet da se ne radi o vjerskom ratu, nego o agresiji na Hrvatsku.

U Zagrebackoj katedrali nadbiskup kardinal Josip Bozanic odrzao je misu povodom 14 godisnjice smrti nadbiskupa i kardinala Franje Kuharica. | Autor : Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

„Stalno dobivamo apele iz inozemstva: vi crkveni velikodostojnici, što ne zaustavite rat! To su naivci. Prvo, ovo nije vjerski rat. Nije Crkva navijestila rat drugoj crkvi i drugoj vjeri pa da ćemo mi vjerski predstavnici, sada kada smo se naratovali, sjesti pregovarati o miru. To je rat izvan vjerskih kategorija. Ja ne dopuštam ni jednom stranom novinaru tvrdnju da je to vjerski rat. Bio je kod mene jedan znanstvenik pa mi je rekao kako mu ništa nije jasno. Odgovorio sam: Meni je pak sve jasno. A kako nam ne bi bilo jasno kad mi u tom problemu dugo živimo, a ja s više od sedamdeset godina života, pa ga moram razumjeti. Jasno je da je to politički rat i osvajanje teritorija. Što ima vjera s tim nekrštenim ratnicima?“, pitao se kardinal Kuharić, koji je godinu dana nakon propovijedi u Mariji Bistrici rekao kako vjeruje u naše ljude i daće poslušati njegov poziv da se ne osvećuju.

Sretan Uskrs! Faustina Kowalska – svetica božjeg milosrđa

„Kako god prognani ljudi sa svojih ognjišta, nakon iskustva teškog nasilja i nepravde, bili u sebi poniženi i ogorčeni, ipak vjerujem da će naši vjernici imati toliko duhovne snage da ne klonu pred napašću mržnje i osvete. Oni ipak nose u duši temeljne vrijednosti vjere u kojoj su odgajani. Kršćanski stav je nepromjenjiv. Evanđelje se ne može mijenjati. Najpoganskiji slogan glasi: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti.“ To je negacija Božje riječi. Takvo načelo pripada samo bezbožnoj i neljudskoj civilizaciji. Tko se tome ne odupre, neće izliječiti zlo nego će ga umnožiti i produžiti u beskraj. Mržnju može zaustaviti samo jaka ljubav koja oprašta, koja ne uzvraća zlom. Ako budu ljudi sigurni i slobodni, oni će prionuti radu, obnovi porušenog. I u toj zauzetosti bit će pozitivno raspoloženi da grade svoje, a ne da ruše tuđe. Vjerujem da će hrvatski vjernici imati u sebi te duhovne snage“, rekao je kardinal Kuharić.

Također, bio je neupitan njegov stav o zločinima, pa je rekao kako „treba staviti stvari na svoje mjesto i osuditi svaki zločin u kojem je povrijeđen čovjek samo zato što je pripadao svojoj naciji, samo zato što je pripadao vjerskoj zajednici i što je imao svoje političko uvjerenje. Ako je zato progonjen, ako je zato ubijen, onda je on nevina žrtva. Sve te nevine žrtve zaslužuju poštovanje, bez obzira čije bile i na čijoj strani, ali ne smije se nikada uopćavati, jer u svakom narodu bilo je ekscesa i ljudi koji su možda ekstremno mislili, ekstremno postupali, zlorabili svoju vlast i povrijedili prava drugih. Ali ne može se s tim prekršiteljima moralnog reda i prava poistovjetiti cijeli narod, niti se može poistovjetiti Crkva.“

„Svaki zločin, kad se pali jedno selo, kada se masakriraju ljudi, tko god ga čini, zločin je vrijedan osude. Mi ga osuđujemo, pa makar to učinio i moj brat! Svaki zločin mora biti izveden i pred ljudsku pravdu“, rekao je kardinal Kuharić, neumorno se tijekom rata zalažući za dobre odnose i kontakte sa Srpskom pravoslavnom crkvom, jer je, kako je rekao, „pravoslavlje kršćanska crkva, pa bi i Pravoslavnoj crkvi imao biti bitan sadržaj Evanđelja, naviještenje vjere i odgoj savjesti za dobro i ljubav. Toliko ima bitnih sadržaja koji su zajednički Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Više je zajedničkog nego različitog, a to zajedničko koje nas povezuje je Isus Krist, Evanđelje, sakramenti, apostolsko naslijeđe – sve je to isto.

Prema tome, to je taj sadržaj u kojemu bi se apsolutno morale susretati Katolička crkva i Pravoslavna, a iz tog zajedničkog sadržaja svaka mora u svojoj sredini odgajati za mir, za ljubav, za poštovanje.“ 

Na pitanje o kvaliteti susreta s episkopima SPC-a, rekao je kako može govoriti samo u svoje ime, tj. u ime Katoličke crkve, a ne u ime SPC-a i pravoslavnih predstavnika.

„Mi smo svakako ulazili u te susrete s iskrenom nakanom da se stvori dijalog i da taj dijalog bude u službi mira, u službi pomirenja. I svaki puta uspjeli smo zajednički dati apel za mir, za prestanak glasina, za povratak prognanih, za raspuštanje svih logora, međutim poslije takvih susreta, pa i poslije našeg susreta u Ženevi, gdje smo zajedno molili, zajedno blagovali, zajedno razgovarali, pale su neke izjave od nekih predstavnika SPC. Izjave koje su pod upitnik dovele sve ono što je govorio gospodin patrijarh Pavle. SPC uvijek živi u prošlosti i stalno nosi prošli svjetski rat kao, na neki način, opravdanje svega ovoga što se sada događa. Drugi svjetski rat trebalo bi na našim prostorima apsolutno objektivno i znanstveno analizirati, što se događalo, tko je sve sudjelovao u tom sukobu i tko nosi odgovornost za zlo koje se u tom sukobu događalo. Ne može se stalno pozivati jednu stranu ili jednog sudionika sukoba kao odgovorne za sve, dok su drugi sudionici isto tako odgovorni za zločine koje su činili. Pravoslavni u svoju propagandu vjeruju, oni je zastupaju, i tako je ustvrđeno da su logore vodili katolički svećenici. Gledajte, postoji samo jedan slučaj angažiranja jednog čovjeka koji je pripadao katoličkom redovništvu, a to je bio Majstorović, franjevac koji se odlučio za politiku, i to ekstremnu politiku, i koji je radi toga bio istjeran iz reda. I napustio je svećeništvo.

Dakle, nije bio u tom logoru kao predstavnik Crkve. To se generalizira i teška je optužba kada se kaže da su logore vodili katolički svećenici. Mi ne optužujemo SPC zbog popa Đujića, koji je vodio četničke odrede, koji su palili i ubijali. To mi njima ne serviramo i ne želimo servirati. 

Dakle, takve izjave su neobjektivne, optužujuće i bez temelja, pa svakako ne stvaraju klimu povjerenja“, rekao je kardinal Kuharić, otvoreno žaleći što su srpski episkopi i najveći broj svećenika napustili Hrvatsku tijekom Domovinskog rata. Katolička crkva bi im, tvrdi on, pružila zaštitu.

„Pravoslavni svećenici i pravoslavni episkopi učinili su, mislim, veliki promašaj što su napustili svoje vjernike. Uvjeren sam da ih ne bi hrvatska vlast ni maltretirala ni progonila i da bi im omogućila slobodno pastoralno djelovanje. Zašto su oni otišli. Oni tvrde da su bili ugroženi, ali to bi trebalo dokazati i dokumentima i postupcima. Sama tvrdnja ništa ne dokazuje. Oni su svakako trebali ostati ovdje i
Katolička crkva, mi biskupi, bili bismo apsolutno njihovi zaštitnici ako bih netko stvarno ugrožavao u njihovoj slobodi i njihovome pastoralnom radu. Prema tome, odgovornost da su pravoslavni vjernici ostali bez svojih pastira pada na te pastire. I oni su, zapravo, u svojoj savjesti odgovorni pred Bogom, kako će to opravdati? Ali, meni je žao da su otišli. I nama bi bilo drago da se ovdje, u Hrvatskoj, možemo susretati, da možemo zajednički nastupati u gradnji mira i slobode za sve i tako nadići one podijeljenosti koje je među ljude unijela određena propaganda, određena politika ili interesi, koji nisu spojivi s pravom“, rekao je kardinal Kuharić, koji je na taj način, zapravo, činio sve ono što je radio njegov predšasnik kardinal Stepinac, koji je najviše utjecao na njegovu pastirsku karizmu.

Za Stepinca je rekao da je „duhovno-religiozna vrijednost, jer je izražavao one duboke težnje i Crkve da bude slobodna, da djeluje slobodno u smislu svoga poslanja, jer je izražavao i one opravdane težnje hrvatskog naroda da zaista bude slobodan i da slobodno živi s drugim narodima u sasvim drugačijim odnosima nego što je odnos pritiska, odnos diskriminacije. Zato on postoji u Crkvi i u hrvatskom narodu kao simbol, rekao bih, simbol pravednih odnosa, simbol slobode i simbol vjernosti. On je naglašavao da je nadbiskup a ne politička osoba, da ne ulazi u konkretnu politiku kao političar, ali ulazi s moralnih principa, ukoliko je kritičan prema politici, kritičan prema političkom djelovanju, ukoliko to djelovanje nije u skladu s onim univerzalnim normama morala. Dakle, on je bio kritičan i zato je izazivao kritike totalitarnih režima.“

Najbolji hrvatski skijaš Kostelić: Uvijek se pitam što bi Isus učinio na mom mjestu

Svakoga 10. veljače, na obljetnicu Stepinčeve smrti, u prepunoj Zagrebačkoj katedrali, kardinal Kuharić je progovarao o značenju kardinala Stepinca u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, a izašla je i knjiga njegovih propovijedi na Stepinčevo.

„Tko iskreno traži istinu, može uzeti i tu knjigu u ruke. Dolaskom demokracije došla je i mogućnost da se o kardinalu Stepincu objavljuju knjige koje brane kardinala od svih optužbi koje su o njemu izricane i pisane gotovo kroz pola stoljeća. Službena propaganda nije dopuštala glas obrane, a upornost u tim optužbama sve do naših dana u nekim sredinama nije ništa drugo nego tvrdoglavost u mržnji, a mržnja je gluha i slijepa za svaki objektivni sud; protiv nje ne vrijede nikakvi argumenti ni svjedoci. Znam da je bilo u Zagrebu Srba koji su htjeli u procesu protiv nadbiskupa svjedočiti u njegovu obranu. Prije nekoliko godina umro je u Zagrebu poznati liječnik, po narodnosti Srbin. Poslije njegove smrti dobili smo pismo od njegova brata koji piše da je njegov pokojni brat bio spašen za vrijeme rata jer je zaslugom nadbiskupa Stepinca našao sklonište na Kaptolu. Taj ugledni liječnik, piše njegov brat, prijavio se u ured javnog tužioca kao svjedok da svjedoči u prilog nadbiskupa. Kad je kazao što želi, čuo je: „Marš napolje, klerofašista!“ Liječnik je osjetio posljedice i na radnom mjestu. Primio sam pismo kćeri jednog komuniste koji je izbavljen za vrijeme rata iz zatvora zauzimanjem nadbiskupa Stepinca. Taj je komunista poslije otišao u partizane i poslije rata bio na visokom položaju. Kćerka piše da je uvijek osjećao zahvalnost prema kardinalu Stepincu i zato je nastojao sa svog položaja pomagati ljudima koji su bili u neprilikama. Koliko bismo takvih svjedočanstava mogli skupiti!“, rekao je kardinal Kuharić, objašnjavajući kako već sam njegov položaj kao zagrebačkog nadbiskupa određuje njegovu odgovornost, baš poput Stepinčeve koji je „živio je također u vrlo teškim okolnostima i povijesnoj situaciji hrvatskog naroda i uvijek je isticao da govori kao nadbiskup“.

„Dakle, ne govori kao političar, premda naglašavam da je politika vrlo odgovoran posao i da je politika, ako se shvati ispravno, služenje općem dobru da bi se ostvario život dostojan svakog građanina. Zato držim da bi političari, također, trebali imati to u vidu, da su oni u službi općeg dobra, u koje se uključuje i pojedinačno dobro osobe i obitelji. U svakome pozivu, da bi se obavljao zaista dostojno, pošteno i odgovorno, mora biti isključne osobni interes. I liječnik koji isključuje osobni interes da bi pomogao bolesnim ljudima djeluje sasvim drugačije nego ako bi se usredotočio samo na neku svoju osobnu korist i svoj osobni interes. Dakle, u svakome pozivu, a svaki je poziv u službi drugih, u službi zajednice, mora biti isključena sebičnost. Ja kao nadbiskup opet imam specifičan poziv. Ne nastupam u svoje ime ni u ime nekih svojih interesa, nego nastupam u ime Crkve. Prema tome, govorim u ime Crkve, smatram odgovornim da predložim, da priopćim, da poručim ono što Crkva vjeruje, čemu se Crkva nada i kako ona gleda na čovjeka, što misli o čovjeku i njegovim odnosima, o njegovome životu i onda o životu zajednice. I uvjeren sam da, ne moje riječi, ne neka moja filozofija, ne moja mudrost, nego riječ koju ja usvajam kao svoju riječ, a to je poruka Evanđelja, da ona odjekuje u ljudima dobre volje. Jer se nalazimo na istome valu. Kada se uživimo u ono objektivno dobro koje zaista čovjeka čini čovjekom i koje ga
oslobađa, kojega vraća u njegovo dostojanstvo, da je to na valu najnutarnjijih misli ljudi dobre volje. I zato to nije moja riječ, to je Božja riječ, koja odjekuje!“, objasnio je poziciju zagrebačkog nadbiskupa kardinal Kuharić.

don Damir Stojić BORIS BECK Svećenici sad znaju da je među vjernicima opet čovjek s notesom koji pazi što se govori

Takvim svojim držanjem nije se dao uvući u politiku, premda je bilo svećenika, koji su s početka 90-ih godina htjeli zaploviti političkim vodama na valu oduševljenja stvaranjem hrvatske države. No, kardinal Kuharić to nije odobravao. 

„Svećenik je isto građanin. No on ima jasne direktive kako se treba odnositi u predizbornoj kampanji, kao se treba odnositi prema strankama, kako prema konkretnoj vlasti. Svećenik ima jasnu uputu da ne pripada političkim strankama, jer se vjernici mogu dijeliti na političke stranke, a svećenik je svojom službom zapravo onaj koji sabire, bez obzira na političku opredijeljenost, vjersku zajednicu. Zato je opasnost ako se svećenik izričito angažira u politici jedne strane, da se onda na neki način odijelio od
onih koji pripadaju drugim političkim strankama. Prema tome, sugestija svećenicima bila je da oni obavljaju svoju službu širinom svoga poziva kojemu pripadaju, bez obzira na politička opredjeljenja. Ali oni, svjesni kao građani, isto mogu imati svoje političko mišljenje, mogu ga izraziti na izborima, mogu ići na birališta. Možda se koji put netko malo previše ističe, ali mislim da su svećenici zadržali tu distancu u političkim natjecanjima i da su uglavnom zadržali svoju funkciju. A što se tiče same vlasti, konkretne vlasti na konkretnom području, svećenici su upućeni da s tom vlašću moraju kontaktirati, razrješavati konkretne probleme. Dakle, kontakt sa samom vlašću još nije ovisnost o vlasti, ali je upućenost na vlast da se problemi rješavaju. Lijepljenje političkih plakata po crkvama svakako da nije prihvatljivo, jer to može biti i manipulacija Crkvom“, rekao je kardinal Kuharić.

Johannes Huber Johannes Huber: 'Nesnošljivosti prema vjernicima kakva sada vlada nije bilo ni u vrijeme inkvizicije'

Ulogu Crkve vidio je u izgradnji i širenju duhovne obnove, a ne na političkom polju.

„Crkva cijelim svojim djelovanjem uvijek radi na duhovnoj obnovi ljudi. Kako živjeti? Evanđelje je program života kako izgrađivati svoje odnose. Prvo, temeljni odnos čovjeka prema Bogu, dakle taj koji pretpostavlja vjeru. Ako vjerujemo u Boga, ako prihvaćamo Evanđelje kao program života, kao Božju riječ, ako vjerujemo u Isusa Krista kao utjelovljenu vječnu Riječ, Sina Božjega koji je čovjekom postao, njega prihvaćamo kao svjetlost svoje savjesti, dakle, onda pokazujemo put kako moralno i duhovno živjeti u svim odnosima u odnosu prema Bogu. A iz tog temeljnog odnosa čovjeka prema Bogu, vjernika prema vjeri, nužno se izgrađuje odnos prema čovjeku na principu istine, pravednosti, poštovanja i ljubavi. To je odnos savjesti za vrijednosti koje su tu, koke su zato neprolazne, objektivne. Prema tome, duhovna obnova za kršćane znači kršćanski život. Za one koji nisu kršćani i koji nisu vjernici možda znači neki drugačiji aspekt, možda se samo suzuje humanizam ili čak na jedan pošten stav prema svojem pozivu i također u odnosu prema drugima. Ja sam u Mariji Bistrici tumačio što za nas znači duhovna obnova. Duhovna obnova ima jedan drugi izraz, a taj izraz je samo tumačenje, taj izraz je riječ samoga Isusa Krista: obratite se, promijenite se. Promijeniti opće razmišljanje kako se postaviti u ljudskim odnosima, koje vrijednosti usvojiti, kako živjeti... To je obraćenje čovjeka, obraćenje ljudi. Jer ako se čovjek svojim egoizmom odražava u društvu, onda zapravo sebe postavlja u središte interesa, a kršćanin mora shvaćati svoj život, u svakom pozivu, kao služenje za interese drugoga, za dobrobit drugoga, da bude graditelj jednoga novoga odnosa među ljudima. U suradnji za zajedničko dobro, u koje se onda uključuje i osobno dobro i obiteljsko dobro. To je zahvat duhovne obnove kako je mi kršćanski i vjernički shvaćamo“, objasnio je ulogu duhovne obnove u izgradnji društva kardinal Kuharić, naglašavajući tijekom svoga mandata i važnost ljudskih prava i ostajući čvrst u njihovu zagovaranju.

„Sva prava koja izviru iz ljudske naravi i dostojanstva ljudske osobe, Crkva apsolutno brani i zaštićuje i traži da se poštuju. Drugo je gdje se sada to pravo krši i kako se krši. Jer, više se puta pozivaju na zakon kada je netko pogođen u svojoj egzistenciji. A on kaže, moja su prava pogažena. Sada je tu stvar procjene koliko je neki zakon instrument da se ne povrijedi neotuđivo pravo čovjeka, jer je u suprotnom onda taj zakon protiv prava, on je nepravedan. Zato se kaže da parlamenti moraju stvarati pravedne zakone, da oni zaista budu zaštita prava, osobe, obitelji i života, a da ne budu instrument nepravde i nasilja. U okviru toga principa procjenjuju se događaji kao što je gubitak posla ili stana. Dakle, na prvome mjestu dolazi čovjek. Socijalna država mora uravnotežiti odnose u društvu, da ne bude s jedne strane onih bez kruha, a s druge onih s previše bogatstva. Ona ipak na neki način mora kontrolirati da zaštiti one slabe i siromašne i besposlene, da i oni imaju osiguranu egzistenciju. To znači da mora donekle izjednačiti obaveze građana, za opće dobro. Sistem oporezivanja također mora biti instrument socijalne pravednosti“, pojasnio je kardinal Kuharić, objašnjavajući ulogu Crkve u društvenim promjenama da „Crkva nastavlja svoj život, prelazeći iz jednoga sistema u drugi, iz jedne sociološke konstelacije u drugu, ali ona prelazi iz svih povijesnih promjena svojom nepromjenjivom biti, svojim nepromjenjivim
evanđeljem i svojom nepromjenjivom porukom i – svojom vjerom“.

On se često u svome mandatu osvrtao na konkretne pojave u društvu. Nije trpio nepravdu. Pa se tako uključio i u val deložacija, koje su se javile na početku devedesetih godina.

„To je bilo na temelju slučajeva gdje sam sam prosudio da bi zakon apsolutno trebao izbjeći takve slučajeve, da bi trebao biti precizniji, mnogo obazriviji, jer je riječ o čovjeku. A nas zanima čovjek s njegovim egzistencijalnim pitanjima. Zato bi i zakon trebali uvijek imati u vidu čovjeka, a čovjek je „opće dobro“.

Ivan Ćurić imenovao ga papa Mons. Ivan Ćurić imenovan pomoćnim biskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije

Zato svima koji nose političku odgovornost, bilo na kojoj razini, Crkva upućuje poziv i poticaj da doista ulože sve svoje znanje, stručnost i poštenje u služenju općem dobru. Vlast postiže uspjehe tek kada je založena na svim razinama odgovornima za opće dobro, a u opće dobro su uključeni i ljudi, čovjek, osoba, obitelj, šira zajednica. Zato sigurno da nisu svi problemi riješeni, niti su riješeni možda na najsretniji način, ali ipak moramo shvatiti u kakvim uvjetima Hrvatska sada živi i s kakvim se teškoćama i
uvjetovanostima susreće hrvatska vlada. Zato, oni koji se odnose prema vladi kritički, ta kritika mora biti doista obrazložena i mora imati u vidu mogućnost rješenja, jer postoje ograničenosti, uvjeti koji ne dopuštaju uvijek ono najbolje rješenje. No svaki građanin mora biti odgovoran na svome položaju. To znači da se ne mogu sva rješenja tražiti u vladi, već treba zahtijevati rješenje od svakog čovjeka koji radi na svom mjestu – da radi pošteno. Onda će se te promjene, kao što kaže apostol Pavao, događati u
'porođajnim bolovima' i odvijati u smjeru što boljih rješenja i što skladnijeg života i što većeg napretka, ne samo materijalnog, nego i moralnog i duhovnog“, objasnio je svoju gestu kardinal Kuharić, govoreći da je to upravo uloga Crkve – zalagati se za čovjeka.

„I u svakoj konstelaciji i u svakoj sociološkoj i društvenoj strukturi, Crkva svoju bit očituje u danim mogućnostima i okvirima i danim sredstvima. Ali ostaje uvijek s jednom porukom. Ja ne mogu danas propovijedati drugo Evanđelje nego u prošlosti, niti se drugačije može propovijedati u budućnosti! To je ono što svijet ne razumije i snizuje Crkvu u kategoriju zemaljskih institucija i mislim, kao što se zemaljske konstitucije mijenjaju, da se tako i Crkva može mijenjati. Kao što se zemaljski mentaliteti, filozofije života mijenjaju, da se tako i Crkva može mijenjati – no ona ne može mijenjati svoje sakramente, ni svoj credo, ni Božje zapovijedi. Jer ona je to primila, ona je za to odgovorna Bogu! Ne državi, ne javnom mnijenju, nego Bogu. I to svijet ne razumije. Zato mi razmišljamo kako da u suvremenoj situaciji, duhovnoj klimi, koja je dijelom i materijalistička i hedonistička i liberalna, koja ne želi govoriti o nekim stalnim, objektivnim principima, da ipak ustrajemo na tim principima i tu nema kompromisa.

Nešto protivno Božjoj zamisli čovjeka, Božjoj viziji čovjeka, Crkva ne može prihvatiti. Mi se ne možemo tome prilagođavati. Ali ona ne može nikoga siliti da joj vjeruje. Bog je ponuda, Isus Krist je došao u svijet kao ponuda – „Tko mi vjeruje? – tko ima povjerenja. I kad je on navijestio svoju najveću tajnu i najveće čudo ljubavi, a to je euharistija, onda su i oni njegovi slušatelji koji su gledali njegova djela i njegov božanski život rekli: „To je tvrd govor i tko to može vjerovati.“ Počeli su odlaziti i on ih nije zaustavljao nego je, dapače, postavio pitanje dvanaestorici: „Vi koji ste stalno sa mnom, koji sve čujete i vidite, hoćete li i vi otići?“ Dakle, vjera je svrhunaravna dimenzija unutarnjeg čina čovjekova opredjeljenja. To je vjera, to je povjerenje i tu je Bog u središtu. Temeljni odnos je odnos čovjeka prema Bogu, vjerujući kakav odnos Bog ima prema čovjeku i to prihvaćati. I ako mi Bog nešto zabranjuje, znam da mi zabranjuje jer me ljubi, a ako mi nešto zapovijeda, zapovijeda mi jer me ljubi. Znači, ono je dobro što Bog hoće i ono je zlo što Bog neće. Ako se ta razlika izbriše, onda nema ni dobra ni zla i onda svijetom vladaju sile zla. To je ono što je sv. Ivan definirao kao tri požude: što više uživati, što više imati i što više vladati, osvojiti i prisvojiti“, rekao je kardinal Kuharić.

Crkva, kako je tvrdio, isključivo zato mora naviještati živeći ono što propovijeda te je zato „uvijek potrebna reforma, obraćenje“.

„Mi se svakoga dana moramo obraćati. A onda treba ponuditi Riječ, da se iz uvjerenja ponudi Riječ. Isus Krist prošao je zemljom čineći dobro, kaže Sveto pismo i naviještao je riječ. Govorili su da govori kao onaj koji ima vlast, jer je govorio puninom svoje božanske istine. Ali da li je ta riječ bila prihvaćena? Zato je on rekao onu prispodobu kojom je prorekao sudbinu svoje riječi do svršetka svijeta: ići će sija da sije sjeme, to sjeme je Riječ. Sijač je, možemo kazati, Crkva, ali sjeme pada i na kamen i na trnje i na put i ne donosi roda; samo ono koje padne na dobru zemlju, a to znači u otvoreno srce, koje je gladno istine i pravednosti i koje želi prihvatiti taj novi život, e to je onda plod Riječi. Zato je Crkva uvijek i u sebi imala problema s grijehom svojih članova, ali je uvijek odgajala svece i pravednike, ljude Božje, koja je onda bila kvasac u svijetu. To je način Crkve kako ona djeluje u svakoj civilizaciji, a ipak je tajna čovjekove slobode i njegovo odnosa kako će on to prihvatiti, hoće li vjerovati ili neće. Ipak je tu stvar osobnih opcija.
A čovjek je u toj svojoj nutarnjoj napetosti također razapet između dobra i zla svojim unutarnjim prohtjevima, sebičnostima, požudama. Osim toga je pod utjecajem vanjske sredine, a pod utjecajem je i onoga nevidljivog napasnika, koji utječe na ljudske misli. Zato nažalost nije lako obratiti čovjeka. Vjerovati Isusu Kristu, Bogu, znači promijeniti se, obratiti se, a to nije lako, jer su otpori u nama i oko nas.

Varaždinske toplice Država nikad nije utvrdila cijeli popis Crkvi vraćen tek mali dio oduzete imovine

Eto, to je taj napor Crkve, da naviješta, da živi i svjedoči, a uspjeh ne ovisi uvijek samo o Crkvi. Ne postoji uvijek uspješna tehnika naviještanja“, rekao je kardinal Kuharić, a svjedok autentičnog naviještanja crkvenog nauka sigurno je bio papa Ivan Pavao II., s kojim se kardinal Franjo Kuharić sprijateljio još u papinoj domovini Poljskoj.

„S papom Ivanom Pavlom II. susreo sam se u prolazu dok još nije bio ni kardinal, u Rimu za vrijeme treće i četvrte sesije Drugog vatikanskog sabora. Ali sam bio njegov gost u Krakowu 1978., dakle, nekoliko mjeseci prije nego što je postao papa. Pratio sam ga tada na veliko hodočašće rudara u Plekari. To je veliko hodočašće radnika, rudara, kojih bude oko 200.000. Slušao sam tada njegovu propovijed tome mnoštvu, što za nas nije bilo zamislivo. Negdje oko 40 posto sam razumio. A bilo je zanimljivo, jer je to bilo vrijeme kada su se radnici borili za nedjelju, jer se nedjelja skoro pretvorila u radni dan. Onda je bila tema nedjelja: što nedjelja znači za čovjeka, za obitelj, za život uopće. Pa sam i ja govorio hrvatski. 

Bio je jedan pavlin koji je govorio hrvatski, pa je prevodio na poljski, ali kada sam ja rekao: „Nedjelja je Božja i vaša“ , oni su snažno zapljeskali, jer su razumjeli. To im je kasnije postao i slogan – nedjelja je Božja i vaša. To je bio jedan srdačan susret s ondašnjim krakovskim nadbiskupom, a kad je postao papa, bio sam na njegovoj inauguraciji i više smo se puta susretali kod njegova stola. Tako da postoji osobno međusobno poznavanje, a smijem kazati i prijateljstvo, zatim, razumijevanje naše situacije. Zato
ga doživljavamo kao oca i kao prijatelja“, prisjetio se jednom zgodom kardinal Kuharić, koji nije mogao sakriti suze ganuća kada je papa Ivan Pavao II. 1994. zakoračio u zagrebačku prvostolnicu, gdje ga je osobno dočekao na ulazu.

„Taj je pohod doista odjeknuo duboko u vjerničkim srcima i ne samo u njima, nego i u ljudima dobre volje. Jer ipak, svaki čovjek dobre volje gleda u papi poziv moralne veličine, poziv na putove istine, pravednosti, čovjekoljublja. Zato je papa bio tako primljen u Zagrebu kao što je to malo tko izvan Hrvatske očekivao. Mi smo očekivali da će se hrvatski narod izraziti na dostojan način na tom susretu sa Svetim ocem, daće ga dočekati baš s takvim dostojanstvom i potvrditi svoju zrelost, samosvijest i
dostojanstvo. I to se dogodilo. Papa nam je u svojim govorima sabrao bitne poruke koje je želio kazati hrvatskoj Crkvi i hrvatskom narodu u ovakvoj situaciji u kakvoj živimo. A to su jasne poruke Evanđelja, to je navještaj novoga svijeta koji je Isus Krist objavio. Zato vjerujem da je ta poruka sjela u duše i potaknula ljude da razmišljaju i da drugačije ocjenjuju situaciju i odnose među ljudima i narodima na ovim prostorima, da sačuvaju svoje unutarnje dostojanstvo i unutarnju slobodu, da ih ne zarazi nikakva mržnja, želja za osvetom. I da svoju patnju podnose s dostojanstvom i nadom u Božju pomoć, koja će ipak zahvatiti i mijenjati situaciju u kojoj se nalazimo. Papa je donio vjerničko svjedočenje vlastite vjere.

Donedavni predsjednik Poljske biskupske konferencije mons. Józef Michalik posjetio je zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića Silvije Tomašević Mons. Michalik donio poruku Vatikana

U susretu s vjerom hrvatskih vjernika, papa je donio poziv na nadu, pomirenje i opraštanje, jer se samo opraštanjem može zaustaviti poplava mržnje i zla.

Značajno je da je na hipodromu to vjerničko mnoštvo s pažnjom slušalo i svojim pljeskom potvrđivalo da sluša pažljivo i da razumije što usvaja. Proglašavaju nas često da smo nacionalisti, da isključujemo druge, da ne znamo i druge prihvaćati. Međutim, kad je papa pozdravio pravoslavnu srpsku zajednicu u Zagrebu, mnoštvo je to pozdravilo pljeskom. To je znak da u tom narodu ipak ne živi mržnja. To je veliki duhovni kapital i da taj narod iz takvog raspoloženja duše zaista iskreno moli kada moli za mir. Zahvalan
sam svetome ocu za njegov dolazak koji ga je stajao trpljenja. Vidjelo se da je svaki njegov korak bolan. Kazao mi je: „Već četiri mjeseca to se ne smiruje.“ Ali je inzistirao da dođe, prema je bilo savjeta da ipak odgodi taj posjet. Sigurno ćemo to u povijesti zapisati svijetlim slovima“, ispričao je kardinal Kuharić, kojega se posebno dojmio papin govor na zagrebačkom Hipodromu.

„Kad bi se Isus obazirao na sve zamjerke, onda ne bismo imali Evanđelje. Njega su htjeli prisvojiti farizeji, htjeli su ga prisvojiti saduceji, i herodovci, zeloti – svi mogući. A on je govorio svima istinu. I to je poziv Crkve. Mi se ne možemo odreći Boga, niti Evanđelja, niti sebe. Ako je svrha svijeće da gori i svijetli, onda ona mora gorjeti i svijetliti usprkos svim mrakovima i vjetrovima. I Crkva mora govoriti riječ Božju. I papa je u Zagrebu govorio Evanđelje. Čisto Evanđelje. Kao što sam već rekao, jer je Isus
osporavan i Evanđelje je osporavano – i sada. A da su slušali svi odgovorni, svaki na svome mjestu, svaki taj naš čovjek da je slušao poruku papinu, daleko bismo bolje stajali pred svijetom, čiste savjesti i čistih ruku. Ovako smo sami sebe ponizili. Stoga – ne može se Crkvi određivati što će ona propovijedati“, objasnio je kardinal Kuharić, koji je i sam volio dugo i opsežno propovijedati, a njegove su propovijedi bile rado slušane, premda je bilo onih koji su mrmljali zbog dužine homilija, prigovarajući mu da nije
moderan.

„Meni se uopće ne sviđaju etikete, nikakvo etiketiranje – progresizam, konzervativizam, modernizam. Ja ne vjerujem u mitove, a te etikete stvaraju mitove. Mit napretka, zaostalosti, mit modernog. Postoje realnosti. Ja vjerujem u realnost. Moderna Crkva? Što znači – moderno? Moramo tumačiti pojmove. Prije 200 godina je nešto bilo moderno. Danas se kaže – ovo je moderno vrijeme. Za stotinu godina bit će ono moderno vrijeme. To je pojam koji možda označava jednu konkretnu kulturnu , političku, sociološku i ekonomsku situaciju, ali on uopće nije primjenjiv na Crkvu. Crkva ima svoje konstante, svoju bit, poslanje i narav. A to je svrhunarav. I uvijek ide čovjeku koji je isto tako konstanta. Crkva ne može mijenjati svoj Credo, ne može mijenjati ni moralna načela koja su objektivna i univerzalna. Ne može mijenjati ni sakramente. Što može mijenjati? Može mijenjati obrede, može mijenjati način izražavanja. I zato Novi katekizam nije promijenio vjeru, ni evanđeoske zahtjeve, ni tajnost sakramenata, ali je promijenio način kako tom suvremenom, ako hoćete, modernom čovjeku, priopćiti istinu. Dakle, isti sadržaj, ali možda drukčijim pristupom. I zato se može reći da se u tome smislu Crkva nešto modernizira. Ali time ona nije postala drukčija, neka druga Crkva. U njezinu kontinuitetu ima, možemo kazati, akcidenata u disciplini, u obredima, on njezin sadržaj je stalan, on se ne može promijeniti. Ne može se Crkva podavati po svijetu, ona mora biti autentični svjedok. A pod modernim se podrazumijeva: promijeniti stav o seksualnom moralu, to najviše svijet tišti, promijeniti stav o rastavi braka, o pobačaju, oženiti svećenike, itd., onda ćete biti moderni. Hvala lijepa tom modernizmu!“, razmišljao je kardinal Kuharić o „modernoj Crkvi“, prisjećajući se jednom zgodom kako su, primjerice, izgledala hodočašća u njegovoj mladosti.

Alojzije Stepinac Darko Pavičić Kako je kardinal Kuharić odbio živjeti na Stepinčevu trgu br. 1

„U ono naše vrijeme kad smo dolazili pješice, kad se uvijek tamo spavalo jednu noć, bilo je vremena za boravak u svetištu, za osobnu molitvu i za ispovijed. Sad je, nažalost, to vrijeme skraćeno. Zašto? Jer se sad ide autobusima, obavi se križni put, obavi se misa, možda se nešto malo ispovijeda i odmah idemo natrag. Usput je to izlet: idemo u Stubičke, Čateške ili drugdje. Možda se usput još pohodi Trški Vrh, ali to nije više onako koncentrirano hodočašće kao što je bilo u ono vrijeme kada nije bilo autobusa. U ono vrijeme, doduše, što poduzeća nisu smjela voziti u Mariju Bistricu. Također su zabranjivali trgovinu, gostionice... To je bilo blagoslovljeno vrijeme, jer su onda produhovili svetište. Nije bilo vrtuljaka, zabava, trgovine. To je bilo najproduhovljenije doba. I doista su ljudi osjećali da je to onda samo molitva.

Ispovijed, pokora, misa. Nije dakle sve uvijek bilo za zlo. Ima kritičara koji kritiziraju masovna hodočašća, okupljanja. Žele više istaknuti osobnost, individualnu odgovornost... To su zablude. Podcjenjivati komunitarnu pobožnost Božjeg naroda – to je zabluda. Crkva je Božji narod, i ona kao Božji narod pokazuje svoje zajedništvo u svojim pobožnostima, u svojoj liturgiji; onda bismo isto tako rekli da se ne smije misa služiti za više ljudi, nego samo za jednog, zar ne? Ali što na takvim hodočašćima, gdje se okuplja mnogo ljudi, Bog radi u dušama? To ne pišu, to ne snimaju kamere, niti registriraju novinari. A da se u takvim komunitarnim susretima i pobožnostima , u dušama događa djelovanje Božje, to je sigurno, jer je Crkva narod Božji, nije skup individualista koji svaki za sebe živi, nego se živi zajedno, moli zajedno, pjeva zajedno, slavi Boga zajedno. I onda tu Bog djeluje, itekako djeluje. Pa koliku su poslije tih naših susreta, poslije kongresa u Mariji Bistrici, poslije Papina dolaska, koliki su, koji su bili udaljeni od Crkve doživjeli Crkvu. I to je za njih bila objava. Jer Bog djeluje. I koliki su na Mariji Bistrici doživjeli obraćenje u tom zajedništvu. Da je došao sam, bio si sam. A ponese ga zajednička vjera i zajednička pobožnost. Zašto to podcjenjivati, to je primitivizam za mene. Samo duhovno siromašni ljudi ne vide važnost toga“, rekao je kardinal Kuharić, dodajući da je on, u njegovu djetinjstvu, rastao drukčije nego današnji mladi.

„Onda nismo imali ni tolikih mogućnosti, ali ni tolikih opasnosti. Mi, na primjer, nismo ni čuli za drogu! Nismo ni čuli za diskače ili za noćne izlaske kao što se danas izlazi poslije 22 i 23 sata, nije bilo ni utjecaja televizije. A imali smo slogu obitelji, Crkve i škole. Rasli smo u mirnijoj klimi, nismo bili rastrzani proturječnim interesima. Zato škole moraju shvatiti da pred njima stoje mlada otvorena bića. I to je duhovna obnova. Ona nije samo u riječima, nego je u primjerima, svjedočanstvima. Mislim da je najveća propovijed kada se primjerom potvrđuje svjedočanstvo jednoga skladnoga i moralnoga života“, rekao je kardinal Kuharić, otkrivajući, zapravo, svoj način rada i djelovanja.

Matija Novački, kapelan župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu Uskrs Doživljaj Uskrsa tradicionalniji je u malim sredinama nego u gradu

„Božja je tajna i Božja odluka da sam se baš ja našao u takvoj situaciji povijesti Crkve u Hrvata i hrvatskog naroda, u vremenu posebno važnom iskustvima koja smo proživljavali. Zato smatram da je taj moj položaj bio zaista velika odgovornost pred Bogom, pred vlastitom savješću, pred Crkvom u Hrvata. Znate da smo poslije rata od 1945. živjeli u sistemu koji je utemeljio sve svoje djelovanje na marksističkoj ideologiji. To je bio totalitarni sistem, koji je išao za tim da ostvari društvo u kojem će na koncu utrnuti i
vjera Crkve, a u tom svom htijenju ograničavao je i slobodu Crkve i slobodu savjesti, slobodu čovjeka. To vrijeme kroz 45 godina, imalo je određene nijanse postupka, tako da možemo razlikovati vrijeme otvorenog progona do određenih liberalizacija, osobito kad je nakon Koncila postojala mogućnost da se razvija vjerski tisak, da se izdaje Biblija i tiskaju teološke knjige i katekizmi. Dakle, i tada su biskupi i svećenici imali veće mogućnosti pastoralnog djelovanja, ali su zato vjernici uvijek bili pod određenim pritiskom i ograničavani u svojoj vjerskoj slobodi. Mi biskupi u takvim smo situacijama morali zastupati njihova prava i uvijek inzistirati na njihovu poštivanju. Tumačili smo što znači sloboda Crkva i sloboda vjernika.

Dakle, suočavali smo se s ondašnji sistemom i s vlašću na problemima slobode savjesti, slobode vjere, na problemima pitanja svih ljudskih prava, dostojanstva ljudske osobe i tu smo bili, možemo kazati, dosljedni. Proživljavali smo to i s određenom napetošću. Nije bilo uvijek lako suočiti se s takvom stvarnošću, ali mislim da će u povijesti biti zapisano da je Crkva bila dosljedna i da je sačuvala i svoju neovisnost i identitet i vjernost svome poslanju. Nakon dolaska demokratizacije, nakon pada komunizma, otvoreno je novo razdoblje slobode za Crkvu, za narod, za čovjeka. Crkva se našla u novoj situaciji, ali opet zauzeta za autentično poštivanje ljudske osobe, ljudskog života, od začeća do prirodne smrti. Crkva i u demokraciji čuva svoju autonomiju. Ona surađuje na područjima na koja je upućena vlastitim poslanjem. Surađuje s vlašću na području odgoja; zato smo i zahtijevali i ulazak vjeronauka u škole; na
području socijalne skrbi, zato je sada u punoj slobodi aktiviran Caritas. (...) Crkva surađuje, ali ona čuva svoje poslanje, nikada se ne identificira s političkom strankom, s političkim sistemom ili političkom ideologijom.

Crkva je ono što ona jest, po zamisli samoga Isusa Krista, po njegovu mandatu i Crkva to nastoji živjeti u svakom sistemu, uvijek vjerna svome poslanju a njeno je poslanje ono što je Isus kazao: Idite i naučavajte sve narode i učinite ih mojim učenicima! Dakako, ako nam je pružena veća mogućnost, moći ćemo više učiniti. U prošlom sistemu bile su te mogućnosti ograničene, ali i tada je bilo svjedoka koji su unatoč svih ograničenja i pritisaka ostali vjerni i podnijeli svjedočanstvo za vjeru, za slobodu svoje savjesti, s određenom hrabrošću, ustrajnošću. I to je, također, bio život Crkve. A sada nam predstoji velika zadaća, a to je moralna, duhovna obnova u samoj Crkvi i cijelome društvu“, rekao je jednom zgodom kardinal Kuharić.

Cijeli njegov mandat bio je, zapravo, jedna velika duhovna obnova i Crkve i naroda. Evanđeoska jednostavnost i vjera kojom je svakodnevno živio plijenila je i osvajala ljude kamo god bi se kretao. Bio je čovjek vjere i molitve. Prema, malo tko zna, da je volio, na primjer, voziti automobil i često se mijenjao sa svojim vozačem Stjepanom Kranjčecom čim bi izašli iz Zagreba.

Papa Franjo CRKVA Papa Franjo zatražio konkretne mjere protiv svećenika zlostavljača

„Kad smo išli za Rim, prvo bi stajanje obično bilo iza ondašnje jugoslavenske granice, u Italiji. Malo bi prošetali, protegnuli noge i popili kavu. Jer, u automobilu se malo razgovaralo. Čak i za dugih putovanja suputnici bi izmijenili tek poneku riječ. A kada bismo došli u Italiju, na autocestu, često smo znali nadbiskup Kuharić i ja zamijeniti mjesta. On jako voli voziti, osobito dok je bio mlađi. Tako da je on bio vozač, a ja suvozač. Vozio bi, praktički, od granice sve dok se ne bismo približili Rimu, a onda bi se ponovno zamijenili za mjesta. Nas smo dvojica mnogo puta u Rim išli sami. Njegov tajnik vlč. Ivan godina tek je potkraj nadbiskupove službe namješten za tajnika. Msgr. Stanković, koji se znao voziti s nama, s vremenom je imao sve više posla u Njemačkoj s Caritasom, pa smo na putovanja odlazili sami. Ja volim brzo voziti i vozim koliko automobil može ići, ali kardinal Kuharić vozi brže od mene!“, posvjedočio je Kranjčec, koji je bio osobni vozač čak trojice hrvatskih kardinala: Stepinca, Šepera i Kuharića.

„S nadbiskupom Kuharićem bilo je 'najnezgodnije' putovati, jer za dugih putovanja nije volio zaustavljanja. Kada bi se sjelo na Kaptolu u automobil, on bi najradije želio da se vozimo sve do Rima bez stajanja. To je smetalo mnogima koji su s nama putovali, osobito pušačima, jer u automobilu nisu smjeli pušiti, pa su jedva čekali da negdje pristanemo kako bi zapalili cigaretu. Jednom je s nama u Rim išao đakovačko-srijemski biskup Ćiril Kos. On je strastveni pušač i stalno se vrtio u automobilu, jer mu se pušilo. 'Franjo, hoćemo li negdje stati?', pitao on kardinala Kuharića. 'Budemo, budemo tu negdje', odgovori mu ovaj, s očitom namjerom da ne stanemo tako brzo. Kada je biskup Kos vidio da neće biti  ništa od skore pauze, on veli: 'Ali, ja sam gladan!' Stali smo zatim negdje iza Venecije. Biskup Kos iskočio je iz automobila i odmah je zapalio cigaretu. 'Fino, ti onda nećeš ništa jest', dobacio mu je sa
smiješkom nadbiskup Kuharić. Kos je samo odmahnuo rukom i vukao dim za dimom“, ispričao je Kranjčec, dodavši da su, one godine kada je nadbiskup Kuharić imenovan kardinalom najviše putovali za Rim, čak pet puta.

„U Rimu je najviše problema bilo s parkiranjem. Osobito kod Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, u kojemu smo odsjedali, a koji nema garažu. Još veća nezgoda je što je na trgu ispred sv. Jeronima autobusna stanica i čim bi netko tamo ostavio automobil, makar i na dvije-tri minute, došao bi 'pauk' i odnio ga.

Inače, u Vatikan smo ulazili izravno u dvorište gdje se primaju strani diplomati i državnici. Straća bi nas na ulazu pozdravila, nadbiskup ili tko bi već išao s njim otišao je svojim poslom, a ja bih parkirao automobil i šetao po dvorištu dok bi bila kakva sjednica. Razgovarao sam tada sa stražarima, švicarskim gardistima, koji svi govore njemački, kojim se i ja koristim. U Rimu sam se jednom zgodom susreo i s papom Ivanom Pavlom II. Bilo je to u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima na 600. obljetnicu toga zavoda,
kada je papa bio na večeri. Kardinal Kuharić me predstavio papi i rekao: 'To je moj vozač. On vozi već 50 godina!' Kasnije sam od pape Ivana Pavla II. dobio odlikovanje 'Za Crkvu i papu'“, ispričao je Kranjčec, a ljude je često zanimalo što razgovaraju tijekom vožnje. 

Papa Franjo ljubio stopala vođama Južnog Sudana ljubio stopala Vatikan objasnio Papin ponizni potez koji je mnoge iznenadio!

„Mnogi me pitaju što se razgovaralo u automobilu i malo tko vjeruje da se u automobili najviše šuti. Meni osobno to najviše i odgovara, jer mi je tijekom cijele vožnje 'uho na motoru'. No i kada netko pripovijeda u vožnji, ja ga ne čujem, jer sam koncentriran na vožnju i ono što se događa na cesti. Kardinal Kuharić, na primjer, prekriži se čim sjedne u automobil i počne moliti Zdravo Marijo, a ako je tajnik s njim, onda se moli i krunica. Kada se izmoli krunica, kardinal u ruke uzima brevijar i čita. Najviše se, zapravo, razgovara kada se napravi pauza na nekom dužem putu, na primjer, za Rim. Misli se razmjenjuju kada izađemo iz automobila, ali nikada to nisu nekakve službene ili posebno važne teme, kao što bi to netko mogao pomisliti“, rekao je Kranjčec, koji je od 1939., kada je došao u Zagrebačku nadbiskupiju za vozača, imao samo jednu nezgodu i to upravo dok je vozio kardinala Kuharića.

„Išli smo u Đurđevac i negdje na putu između Bjelovara i Đurđevca počela je padati kiša. Vozio sam prilično brzo, jer smo gotovo uvijek kasnili zbog toga što se nikada ne računa da se nešto može dogoditi na putovanju. Sa sporedne ceste pred nas odjednom je izletio 'fićo'. Istina, vidio sam ga kako ide po toj sporednoj cesti, ali mislio sam da će stati, jer da je vidio nas na glavnoj cesti. No on nije stao i morao sam naglo zakočiti, a budući da je padala kišica, cesta je bila skliska, kočnice nisu dobro uhvatile i mogao sam ili udariti u njega ili skrenuti s ceste. U 'fići' su bile četiri osobe i bio ti to strašan sudar da sam udario u njih. Kočenje me zanijelo izvan asfalta, u pijesak i zatim ravno u grabu. Bilo je to s 'opelom'.

Nikome ništa nije bilo, čak se ni automobil nije jako ošteti, ali ga sam nisam mogao vratiti ponovno na cestu. S nama je išao rektor sjemeništa, zaustavio je automobil koji je prolazio cestom, zamolio da on i kardinal dođu s njim do Đurđevca. Oni su otišli, a meni je učitelj iz škole koja je bila u susjedstvu pomogao traktorom da se ponovno vratim na cestu. Vratio sam se u Bjelovar, malo poravnao lim koji se ošteti i čekao kardinala Kuharića da dođe do Bjelovara i da se vratimo u Zagreb“, ispričao je Kranjčec, dodajući kako su policajci, čak i u komunizmu, prema njima bili korektni. 

„Policajci su uglavnom prema nama bili korektni, no bilo je onih koji su otvoreno pokazivali da nam nisu skloni. Međutim, automobil je uvijek bio ispravan, dokumenti su bili u redu i nisu nam ništa mogli. U socijalističkom sistemu jednom nas je zaustavio policajac i to dok smo išli na aerodrom. Zatražio je dokumente, vozačku i prometnu dozvolu i osobne karte. Ja sam vozio kardinala Kuharića na avion i samo smo nas dvojica bili u automobilu. Vrtio je dokumente u rukama, gledamo malo u osobne karte, malo u nas i odjednom upitao: 'Koji je od vas dvojice Kuharić?' Ja sam rekao da ja nisam i da kardinal sjedi pokraj mene. Bilo mi je nevjerojatno da nije znao tko je Kuharić. Ili je znao, pa je htio malo provocirati. Na nakon dolaska demokracije, policija je više nego susretljiva. Jednom nas je, baš u ono vrijeme rata i uzbuna, kod Dugog Sela zaustavila policijska patrola. Policajac nas je odmah prepoznao i zamolio kardinala da mu da potpis za uspomenu. Zaželio nam je sretan put i brzo smo nastavili dalje za Zagreb“, prisjetio se Kranjčec, koji je bio vjeran suradnik svome nadbiskupu, koji je umirovljen je 5. srpnja 1997., predavši svoju katedru zagrebačkog nadbiskupa svome nasljedniku mons. Josipu Bozaniću 4. listopada 1997. Primivši pri potpunoj svijesti od ekonoma nadbiskupije vlč. Jurja Jerneića ispovjedno odrješenje i sakrament bolesničkog pomazanja, preminuo je u svome stanu u Nadbiskupskom dvoru u ponedjeljak 11.ožujka 2002. u 4,20 sati ujutro.

Ivan Markešić Benedikt podmuklo napao papu Franju jer je reagirao na zlo o kojem je on šutio

O smrti je rekao:

„Na smrt gledam vjernički i to kao kršćanin, katolički vjernik. Znam, a to mi jamči Isus Krist, da čovjek nije samo tijelo koje se raspada u prah ili pepeo. Znam da u čovjeku postoji besmrtna duhovna jezgra, srž, možemo to tako kazati, u kojoj je središte i sjedište naše svijesti, razumnosti, slobode i savjesti. Toga nema nijedno drugo živo biće na svijetu. Iz Božje riječi znam da je smisao čovjekovog postojanja vječnost, a ne vrijeme. Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, onda mu je ponudio i vječni život u
svojoj ljubavi. To je najviši poziv čovjek i to bi imala biti najviša radost čovjeka, a u ovom životu, na proputovanju kroz vrijeme to bi imala biti čvrsta nada u svim situacijama života. Iz riječi Božje znam i to da je čitav čovjek pozvan u vječni život, i zato nam Isus Krist uskrsnuli objavljuje i naše buduće uskrsnuće. Prema tome, smrt je najprije prijelaz duše u vječnu svijest postojanja, a na dan sveopćeg uskrsnuća Bog će joj pridružiti uskrsnulo tijelo da čitav čovjek živi onu vječnu egzistenciju koju je odabrao. Ovisi o tome da li smo otišli s ovoga svijeta pomireni s Bogom, u ljubavi s njim i s ljudima, ili smo ga odbacili ili svjesno svojim grijehom i ustrajnošću u ne pomirenju. To je potresno u smrti. Vječno živjeti u Bogu ili bez i protiv Boga; to je nebo ili pakao.“

Vlč. Mario Križanac Tarifa za križni put Župnik župe Reka vjernicima podijelio listiće koji su izazvali burne reakcije

Otišao je tiho i skromno, kao što je i živio, ostavivši golemu baštinu iza sebe. Ta skromnost došla je i do izražaja u njegovoj oporuci u kojoj piše:

“Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost, pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubavi ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt sveti
trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s Božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na Zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno. Kao zagrebački nadbiskup i metropolita, molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Istina će vas osloboditi!
Božje zapovjedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda.”

U ožujku 2012., na desetu obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića, pokrenut je postupak za beatifikaciju čovjeka kojega su još za života mnogi držali svetim.

VIDEO Mate Granić o Tuđmanu i drugim temama:

Roštilj
ZA SVA GODIŠNJA DOBA
Roštilj i kiša ne idu zajedno. Ili?

A1 izdvaja za Vas

  • kum:

    Kardinal Franjo Kuharić, neponovljiv. Trebalo bi ga proglasiti svetim. Za razliku od ovog današnjeg koji nezna bez blesimetra ili papira reći ni dobar dan, a kamoli Hvaljen Isus.

  • ilijan:

    Kardinal Kuharić je neprocjenjivo više od tih riječi