Već vrlo davno, prije pedesetak godina, u vremenima kada Jugoslavija nije imala diplomatske odnose s Izraelom, naranče su bile sitnije nego danas. Žive, vrlo reljefne kore, pomalo nepravilnog oblika, svaka je bila umotana u tanki papir, na kojem je bio utisnut znak, obrisi nekoga grada, a ispod je pisalo Jaffa. Mnogo godina kasnije, kao znatiželjan adolescent, kada ovakvih naranača više ne bude, saznavat ću da je Jaffa starozavjetni i antički grad, jedno od onih mjesta starijih od čovječanstva, u kojima su ispričane priče od kojih započinjemo s pripovijedanjem. Iz luke u Jaffi isplovio je Jona, kada je odbio poslušati Boga da pođe u Ninivu i propovijeda bezbožnim raspusnicima, smatrajući da oni ne zaslužuju njegovu propovijed, nego je pošao za Tars, misleći da od Boga može pobjeći. Ali onda je Bog na Jonu poslao ribu - obično se kaže da je poslao kita, ali kit guta planktone, a Jona je nešto krupniji od planktona - riba je Jonu progutala, i on je iz njezine utrobe, u kojoj je proboravio tri dana i tri noći, molio za milost…
Svaki put kada bih, razočaran, prestao čitati neku od njegovih knjiga, učinio bih to iz istog razloga: u tom strašnom gomilanju općih mjesta, notornih saznanja i poznatih zaključaka, koje Harari slaže u zadivljujuće cjeline, u naprosto savršen puzzle, ne samo da nema ničega što bi čitatelja moglo iznenaditi, nego nema ničega što čitatelja zanima
Otvori KEKS Pay
