Potpuno je razumljivo zašto slučaj Novaka Đokovića i Australian Opena izaziva tako podijeljene reakcije. On jest najbolji tenisač svih vremena, poseban i kao privatna osoba, barem po onome što znamo iz njegovih intervjua i javnih gesti. Za neke je to apsolutno sve što žele znati, pa i u ovom spornom slučaju dolaska u Australiju.
S druge strane, on po svemu sudeći jest kršio pravila koja bi trebala vrijediti za sve ljude, bez obzira na njihov status u društvu. Za neke druge ta je činjenica sve što žele znati na ovu temu. Na ovim našim prostorima ovo drugo, kršenje pravila, može ljudima koristiti kao još jedan dokaz za ovo prvo - da je Novak Đoković genij. Ali bez obzira na balkanske specifičnosti, u stvarnom svijetu kršenje pravila ne izaziva simpatije. Pogotovo ne u zemlji poput Australije koja je imala užasno strog lockdown. Đokovićevo druženje s djecom u Beogradu nakon, kako tvrdi (premda je i to upitno), pozitivnog rezultata na PCR testu, intervju koji nije otkazao nakon što je saznao da je zaražen, davanje netočnih podataka o tome u kojim je zemljama boravio prije dolaska u Australiju – sve to predstavlja jedan obrazac muljanja koji je teško isprati.
To prevedeno znači da samo oni koji se kompletno i bezuslovno pokore politici i koji nemaju svoj stav o ničemu već papagajski ponavljaju službenu politiku, mogu biti uzor? To znači da se povijest mora ponovno pisati jer u mnogim svjetskimm događanjima odlučujući su bili upravo buntovnici. Recimo jedan Robin Hood...