Prvi put kad su se Srbi i Bošnjaci susreli s onim što će pola desetljeća poslije postati svima nama dostupno i poznato kao Google Earth (i Google Maps), bilo je u studenome 1995., kad su tijekom mirovnih pregovora u Daytonu Slobodan Milošević i Haris Silajdžić dogovarali koridor od Sarajeva do Goražda. Silajdžić je uime vlade u Sarajevu, kao ministar vanjskih poslova BiH, inzistirao na tome da Goražde, grad koji je nakon pada Srebrenice u ruke bosanskih Srba u srpnju te godine ostao jedina muslimanska enklava u istočnoj Bosni, ne može ostati kao enklava u mirovnom rješenju nakon rata. Nego da ga se mora povezati s teritorijem Federacije BiH, što znači cestovnim koridorom prema Sarajevu. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević morao se nagoditi sa Silajdžićem, i s američkim pregovaračima pod vodstvom Richarda Holbrookea, o tome koliko će zemlje pod kontrolom bosanskih Srba biti ustupljeno oko buduće ceste na tom koridoru, kuda će cesta uopće ići između tamošnjih planina, i hoće li koridor biti dovoljno širok da nova goraždanska cesta bude obranjiva u slučaju novog rata. Amerikanci su uveli Miloševića i Silajdžića u sobu s računalima na čijim je ekranima bio digitalizirani zemljovid Bosne i Hercegovine, s digitalnim modelom reljefa. Danas ne treba nikome posebno objašnjavati kako to izgleda, svatko to ima na svom pametnom telefonu, ali u ono doba to je bila “igračka” koju je imala samo američka vojska, ne i opća populacija.