Na prvi pogled radi se o sjajnoj vijesti – nakon više od 35 godina ratovanja Armenija i Azerbajdžan dogovorili su u četvrtak nacrt mirovnog sporazuma koji se spremaju potpisati. Taj ugovor ne samo da bi uklonio prepreke za mir između dvije zemlje on bi poveo cijeli Kavkaz prema stabilizaciji. No, prava je istina nažalost mračnija. Naime, dvije su zemlje na korak do mira došle tek nakon što je jedna strana potpuno pobijedila i postala toliko jača da te države više nemaju razloga ratovati. U slučaju ovog sukoba nije bila točna utopistička tvrdnja da svi ratovi završavaju pregovorima, nekada završavaju slomom jedne strane. Isto tako, tri vala ratovanja između dvije zemlje imala su razorne posljedice po civilno stanovništvo, naročito za Armence koje su nekoć živjeli u Azerbajdžanu, i za Azerbajdžance koji su svojedobno domove imali u Armeniji i na područjima s armenskom većinom. Nadalje, a to je vjerojatno i najvažnije, obje vlade sugeriraju da apsolutno nemaju povjerenja prema drugoj strani, što znači da bi neki novi rat lako mogao izbiti bez obzira na komad papira na kojem velikim tiskanim slovima piše: "MIR". To predstavlja lekciju za sve druge zaraćene zemlje, tako primjerice i Ukrajinu i Rusije, koje moraju znati da će do mira u nekoj regiji doći tek kada sve uključene države budu sigurne da ih ona druga neće ponovno napasti. Zato su, primjerice, Srbija i Hrvatska krajem 1990-ih, a naročito nakon pada Slobodana Miloševića, mogle normalizirati odnose i danas, unatoč svim preprekama, predstavljaju vrlo uspješan model pomirenja za sve slične zemlje uvučene u ratove, koliko god to neki katastrofičari u Europi i na Balkanu odbijali prihvatiti.
Makron je u stanju cijelu Europu gurnut u rat, samo da on bude taj koji navodno vodi Europu. Možda mu i to uspije, ported ove nesposobne političke garniture u EU.