Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

'Sve je mirno. Tišinu remeti tek pucketanje vatre gorućeg Vakufa'

Pokraj nas promiču pripiti četnici seljaci i seljanke, također pripite. Svaka od njih nosila je neko sredstvo za ubijanje, svjedočio je Abaz Mušeta
30. srpnja 2013. u 20:30 0 komentara 232 prikaza
Feljton
Foto: "

Svjedočenje Bošnjaka Abaza Mušete, objavljeno u knjizi “Dossier Boričevac” (Naklada Pavičić), potresno je svjedočanstvo o zločinima koje su ustanici Srbi počinili u Kulen Vakufu, maloj bosanskoj kasabi. Abaz je rođen 1930. i nakon evakuacije Kulen Vakufa 6. rujna 1941. godine, s obitelji i sugrađanima, zarobili su ga četnici. Uspio se spasiti zahvaljujući pomoći uže obitelji Jove Polovine iz Dobrosela te pomoći i zaštiti Gojka Polovine, bliskog rođaka Jove Polovine. Obitelj Abaz bila je u kumstvu s Polovinovom obitelji. Evo čega se Abaz sjeća nakon tragičnog i krvavog 6. rujna.

“Počinje svićati. 7. septembra, razabirem lijevo od nas, na rubu bare prema cesti ispod živice i grmlja pored ceste, sjede muškarci svezanih ruku i međusobno povezani žicom u dugom nizu prema Martin Brodu. Zadnji u nizu prema nama sjedi Osman Osme Kurtagić. Imao je svoj stari tvrdi fes na glavi.... Kasnije sam doznao da je drugi dio Vakufčana i seljaka, muslimana iz okolnih sela, koji su u koloni bili bliže centru grada isto tako pokupljen, svezan i odveden u centar Vakufa na plac. Nakon toga svi su odvedeni na klanje nad jamu nazvanu Golubnjača iznad Martin Broda preko Une na ličkoj strani”, piše Abaz Mušeta.

U tim su zločinima, među ostalim, sudjelovali Milanko Pilipović i Đuro Keča iz Velikih Stenjana koji se hvalio Branku Ćopiću da je “svojim rukama zaklao pedeset Turaka”. Jovo Jovina Medić, najprije žandar i četnik, a poslije pukovnik JNA, bio je jedan od zapovjednika prilikom zarobljavanja i odabira 420 muslimana koji su ubijeni u Golubnjači. Kad su u metežu i uz pratnju ustanika pošli svojim kućama, u Vakuf, Mušeta se sjeća strašnih scena koje do kraja života ne može zaboraviti.

Pili i pljačkali

“Išli smo s bare na cestu, polagahno krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima... Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećega Vakufa... Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svijetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola gol i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče, koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu. Skamenio sam se od straha. To je bila jedan od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu... Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas u suprotom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke također pripite u pravcu Martin Broda. Svaka od njih je nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju... Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnoga lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, sa crnom maramom na glavi. Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrdžave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire. Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv, još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica, što su toga ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana”, piše Abaz Mušeta koji za zločine u Kulen Vakufu optužuje Jovu Medića, Đoku Jovanića, Nikolu Karanovića, Slavka Rodića i Milana Žeželja, sve odreda “narodne heroje”.

I Gojko Polovina u svojim “Sećanjima” opisuje ulazak u Kulen Vakuf.

“Sutradan 7. septembra stigao sam u Kulen Vakuf. Tu malu bosansku kasabu, gdje su kuće najvećim dijelom izgrađene od drveta, našao sam u plamenu. Na sve strane s vremena na vrijeme odjekivala je paljba iz pušaka... Od cijelog garnizona koji se povukao iz G. Vakufa jedan dio se odvojio, pretežno domobrani i ustaše koji su napustili porodice, uspjevši da se probiju prema Bihaću. Ostali, vezani porodicama i opterećeni živežnim namirnicama i kućnim potrepštinama, razbježali su se i lutali po šumi i kamenjarima oko Kulen Vakufa; davali su očajnički otpor tražeći put da pobjegnu”, piše Polovina. Nekoliko dana poslije, 12. rujna, četnici su htjeli ubiti i cijelu obitelj dječaka Abaza Mušete, međutim, on je pobjegao u zgradu komande Gojku Polovini koji ih je spasio svojim autoritetom. Nakon osvajanja Kulen Vakufa, nakon svih počinjenih zločina, u Donjem Lapcu održan je sastanak Okružnog komiteta KPH za Liku, kojem je nazočio i Vlado Popović, delegat CK KPJ. Na tom sastanku Popović je kritizirao komunističko vodstvo ustanka zbog toga što su “jašili na repu događaja”. Popović ih je optužio da nisu držali stvari pod kontrolom. Potom je smijenjen Jakov Blažević, sekretar OK KPH za Liku, a za novog sekretara imenovan je Rade Žigić. Diskusija s toga sastanka je za Gojka Polovinu ostala tajna jer on nije ni pozvan ba njega. Gojku Polovini su poslije sastanka drugovi postavili pitanje zbog čega je tijekom ustanka ignorirao OK KPH za Liku. Lukavi Polovina izvlačio se govoreći da je o svemu obavještavao Marka Oreškovića Krntiju, a to nije bila istina. A onda je došlo do neočekivana obrata.

Polovina predlaže Jovanića

OK KPH za Liku zatražio je od Gojka Polovine da formira posebnu vojnu postrojbu koja će izvršavati svaki zadatak Partije kao i to da predloži zapovjednika te postrojbe. On je, bez puno dvojbi, predložio potpisnika Otrićkog sporazuma s Talijanima Đoku Jovanića. Tim prijedlogom čak se i Rade Žigić “skamenio”. Pa ipak, na kraju je prihvaćen prijedlog Gojka Polovine. Zanimljivo, u to vrijeme, gotovo dva mjeseca nakon početka ustanka, još nije bilo došlo do diferencijacije između partizana i četnika. Ali, nakon što je u Kamenskom na Plješivici 21. rujna održano savjetovanje vojnih delegata ustaničkih snaga, Marko Orešković Krntija je postao politički komesar, a operativni oficir Stojan Matić. Kad je sastanak bio pri kraju za zapovjednika ili komandanta, kako su ih zvali, izabran je major Boško Rašeta. Bio je to pokušaj da se, prema komunističkoj verziji događaja, u “narodnooslobodilački front” uključe i četnici, međutim, Rašeta je odbio funkciju komandanta. Tako je nepovratno počela diferencijacija između srpskih komunista i četnika u Hrvatskoj, jaz među njima bio je sve veći.

“Tek od jeseni 1941. dolazi do onog što se u historiografiji zove diferencijacija. Razdvajanje komunističkih i četničkih elemenata. To je proces koji ima i uspona i padova, ako gledamo i jednu i drugu stranu, sve tamo do proljeća 1942. U mnogim tim postrojbama situacija nije do kraja jasna. Neki su prvo pristupili komunistima pa se vratili četnicima i obrnuto. To je situacija kojoj ne treba pristupati stereotipno kao što na primjer pristupaju bivši komunisti ili ljudi koji pripadaju SAB-u pričaju o velikom ustanku naroda Hrvatske. Riječ je o posebnom fenomenu iz kojeg se na području Like i sjeverozapadne Bosne od kraja srpnja 1941. razvija partizanski i četnički pokret. Najprikladnije je upotrebljavati naziv koji su oni sami upotrebljavali – ustanik i gerilac”, objašnjava povjesničar Jareb karakter ustanka iz 1941. Hrvoje Klasić tvrdi da su četnici s početka rata bili nešto drugo od četnika tijekom rata.

– Kad danas kažemo četnici, imamo negativnu sliku o četnicima i nitko ne želi pomisliti na to da četnici u travnju, svibnju i lipnju 1941. nisu isto što i četnici s kraja 1941., a posebno iz 1943. itd. Evo, sam Broz, kojem kasnije četnici postaju apsolutni neprijatelji br. 1 , čitao sam njegove tekstove, razlikuje kolaboracioniste kao što su nedićevci i četnike Koste Pećanca, ali Tito cijelo vrijeme 1941. i dio 1942. spominje poštene četnike Draže Mihailovića. Četnici u tom trenutku Jugoslavenska vojska u otadžbini – mišljenja je Hrvoje Klasić, koji tvrdi da su ustanak u Srbu vodili komunisti. – I Tito i Partija imaju velikih problema i rade puno na tome da privuku Hrvate u partizane. Sisački partizanski odred jedan je od izuzetaka koji 90 posto čine Hrvati, ali u principu u ostalim krajevima u partizane bježe Srbi pred ustašama – obrazlaže Hrvoje Klasić. On ne misli da su zločini počinjeni nad Hrvatima i Bošnjacima planirani nego da je riječ o osveti, odmazdi.

Osveta i opravdanje

– Najveća odmazda prema hrvatskom stanovništvu bila je oko Kulen Vakufa, Drvara i Bosanskog Grahova. Komunistički sekretari partije koji su poslani da vode ustanak, na čelu s Markom Oreškovićem Krntijom, Ivanom Rukavinom, kasnije i Šimom Balenom i drugima su osudili zločine jer je to išlo protiv želje onoga da se Hrvati priključe partizanskom pokretu. Partizanima sigurno nije odgovaralo da se ti zločini dogode, međutim, oni su se dogodili i treba ih gledati u kontekstu 1941. I svih onih zločina koje su ustaše do tada učinile. Ta osveta nije za opravdanje, ali se možda može razumjeti u kontekstu početka rata 1941. – kaže Hrvoje Klasić. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje zašto su ti isti Srbi, u ovom slučaju komunisti, ubili Marka Oreškovića Krntiju. Jesu li mu to namjestili Đoko Jovanić i Gojko Polovina jer je uime KP tražio da se uprljanog u zločin Jovanića skrati za glavu ili je nešto drugo posrijedi?

>>Drama u Drvaru – upadaju, pretražuju kuće, odvode ljude...

>>\'Počinje na Ilindan. I neka svaki ubije svoga subašu\'

Što se dogodilo 27. srpnja 1941.

Što se dogodilo 27. srpnja 1941. godine u Srbu? Kontroverza tog dana odjekuje i danas, nakon što je toliko godina slavljen kao Dan ustanka naroda Hrvatske, da bi nakon hrvatskog osamostaljivanja izgubio primat kada se kao Dan antifašizma počeo slaviti 22. lipnja. U toj razlici od mjesec dana kao da su se smjestile sve sudbine, nedoumice, kontroverze, laži, podvale, falsificiranja onoga što zovemo poviješću i što, ovisno o vremenu u kojem živimo, činjenično učimo u školama i obilježavamo “velikim” datumima.

Ovaj feljton nema pretenziju na konačnu istinu na događaje iz srpnja 1941., ali će pokazati kaos koji je vladao tih dana i čije posljedice osjećamo danas. Dok će još poneki živi sudionik i njihovi potomci, povjesničari i dokumenti pričati svoje priče.

prati ga na prvenstvu
Koga ljubi izbornik Horvat? Nedavno je proslavio 12. godišnjicu braka sa samozatajnom odvjetnicom
Televizijsko nasilje
Televizijsko nasilje
Sadržaji za djecu obilni su nasilnim scenama: Evo kako djecu zaštiti od gledanja neprimjernih sadržaja koji na njima mogu ostaviti negativne posljedice
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.