Strah od bolesti, smrti bližnjih, kriminala, siromaštva, kredita i dugova, ali i EU i NATO-a, te opći pesimizam kad je riječ o bliskoj budućnosti, prema našem istraživanju, karakteriziraju raspoloženje većine hrvatskih građana. Polovica vjeruje da im se za pet godina neće dogoditi ništa što bi im život promijenilo nabolje, samo 27 posto uvjereno je da će tada živjeti bolje, a tek 31 posto drži da će za pet godina opće stanje u Hrvatskoj biti bolje. Za takvo raspoloženje građana, za njihov osjećaj besperspektivnosti, drže naši sugovornici, ponajprije je kriva politička elita.
Ako je suditi po radu današnje i prošlih vlada, stanje se nije promijenilo. Dogodila se tranzicija kriminala, manjina se obogatila, a većina živi siromašno i na rubu egzistencije. To se ne mijenja već 15 godina. Nema projekata koji ulijevaju nadu, nema programa zato što je politika zamijenjena slikom i spektaklom, sve se svelo na 3-4 osobe i pitanja što misle. A neka naprave nešto, neka slože program i uvjere društvo da su ga u stanju voditi na sadržaju, a ne na spektaklu. Kad nema programa, proizvode se spletke, krize, skandali, zabave, ignorira i podcjenjuje javnost i zdrava javna pamet. Sve ovo rekao bih prije pet i vjerojatno za pet godina jer je to stereotipna praksa s istom kolektivnom nemoći. Ovo nije analitika pesimista nego realista. Ovo je realistično gledanje odnosa i aktera ističe dr. An?elko Milardović.
On vodećim političarima, o kojima ovisi perspektiva i razvoj zemlje, zamjera da su se uhvatili globalnih ciljeva, a zaboravili stanje u društvu te da im je važno "preživjeti od izbora do izbora, a do države im je kao do lanjskog snijega". Rezultate istraživanja sociolog mr. Krunoslav Nikodem drži očekivanima.
Iskazani strahovi razumljivi su s obzirom na sve ono što se u posljednjih petnaestak godina u društvu događalo. Društveno-političke promjene su, s jedne strane, donijele dugoočekivanu državnu samostalnost, a time i mogućnost daljnjeg razvoja društva u cjelini. S druge strane, napuštanjem jednog, za većinu hrvatskih građana, neprimjerenog sustava, nije se izgradio novi, prihvatljiviji. Takvo društveno stanje anomije u kojem se stalno nalazimo "između nečega" i u "čekanju nečega" pridonosi porastu nesigurnosti, a time i straha.
Potrošnja i zaduživanje
Čini se kako se opća nesigurnost pokušava skriti stalnom proizvodnjom političkih i drugih senzacija, simuliranih uspjeha ili problema čija je jedina svrha odvraćanje pozornosti sa stvarnih problema. I dok politička elita na vlasti skriva nesigurnost, a često i neznanje, proklamiranjem političkih fraza, primjerice, "to moramo učiniti zbog ulaska u EU", većina građana povećanom potrošnjom i zaduživanjem pokušava stvoriti kakvu-takvu sigurnost. Također, čini se kako istina o bilo kojem pitanju i problemu više nikome ne odgovara drži Nikodem i dodaje da građani nisu pesimisti, nego zapravo čisti realisti.
Za malodušnost, pesimizam i strah od budućnosti Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, također optužuje političku elitu.
Za njih smo već opasno navikli da sve manje služe interesima općeg dobra, dakle nama građanima, a sve više sebi i interesima svojih. Olako daju obećanja, pogotovu ona o lakšem življenju, i još ih lakše ne ispunjavaju. Pa na čemu će onda građani graditi optimizam? Na optimizmu i smiješećim licima političara sigurno ne jer im dosadašnje iskustvo kaže kako se ovi pobrinu za sebe i svoje pa se mogu smiješiti oštar je Sever. Naglašava kako je lijepih događaja koji bi narodu mogli uliti nadu i optimizam sve manje.
I psihologinja prof. dr. Mirjana Nazor kaže da građani nisu pesimisti, nego, "ako se realno procjenjuje ekonomska situacija, a s druge strane političke garniture koje nas vode ili će nas voditi, nije moguće očekivati čuda za pet godina". Osim opće nevjerice u znatne pozitivne promjene u drušvu, među građanima dominira strah od bolesti i smrti bližnjih. Po njezinoj procjeni, smrt bliskih osoba danas se podnosi teže nego nekad kad su obitelji bile brojnije i povezanije pa je bilo lakše pronaći oslonac. Danas su ljudi otuđeniji i okrenuti sami sebi pa onaj tko se mora suočiti s gubitkom drage osobe često je vrlo osamljen te mu nedostaje potpora i sućut bliskih ljudi.
Drukčije stajalište
Trebalo bi pokušati izgraditi drukčija stajališta prema bolesti i smrti, shvatiti ih kao sastavni dio života, a ne kao kaznu ili sudbinsku predodređenost objašnjava M. Nazor.
Iako su strahovi od bolesti i smrti sasvim normalni, s njima se ne volimo suočiti i nastojimo ih gurnuti što dalje od sebe, drži pak psihijatar prof. dr. Vlado Jukić. Strah je normalna emocija i da ga nema, bili bismo u pogibelji, strah je zapravo čuvar i onaj tko ga izgubi gubi kontrolu i život. No, problem je patološki strah koji čovjeka blokira i potpuno okupira.
Ako je strah od nečega, primjerice bolesti, hipohondrija, toliko jak da čovjeku ometa normalan život, onda mu treba stručna pomoć. Strah kod zdravih ljudi postoji, ali nije osviješten, tu je, ali nas ne opterećuje tumači prof. Jukić.
Straha se najlakše riješiti ako opasnost dobro upoznamo, ako je moguće, treba je otkloniti, ako nije, prilagoditi se.
Strah od gubitka bližnjih najintenzivniji je na početku, onda se čovjek polako navikava na mogućnost gubitka i postaje mu prihvatljiv. Na kraju taj se strah pretvara u želju da se oboljeli ne muči dugo na smrtnoj postelji. Ako se ne prođe taj put, ako je strah stalno i jednako intenzivan, onda osobi treba stručna pomoć ističe prof. Jukić.
Kad se poslože strahovi od smrti, bolesti, budućnosti, novih tehnologija, ratova, potresa i drugih prirodnih katastrofa, gubitka posla, sve češćeg terorizma i nasilja, kriminala i siromaštva, onda je jasno zašto sve više građana poklekne i zašto psiholozi i psihijatri imaju sve više posla. A i zašto se sve češće "pomoć" traži u čašici.
Normalno je i ljudski bojati se
Mlada novinarka Ana Rukavina, koja je teškoj bolesti podlegla, među ostalim, i zato što u Hrvatskoj još nisu dostupne najmodernije metode liječenja, sućut javnosti izazvala je pismom u kojem je molila pomoć za skupo liječenje u inozemstvu. Prikupljeni novac njoj, na žalost, nije pomogao, ali će, po svemu sudeći, pomoći onima koji se jednog dana budu suočili s istom dijagnozom. Posljednjih mjeseci i godina mnoge su javne osobe vodile bitku s teškim bolestima – od saborskog zastupnika Andrije Hebranga, kolegice mu Đurđe Adlešić, novinara Borisa Dežulovića, književnika Sime Mraovića do TV voditeljice Ive Bagić. Neki od njih o svojoj bolesti govorili su otvoreno, priznavši da su se bojali. Što je tako normalno i tako ljudski, kažu stručnjaci.
