Godišnje se u Hrvatskoj proda oko 30 tisuća stanova, od čega je nešto više od dvije tisuće novih, a ostalo su starije kuće i stanovi koji trebaju imati energetske certifikate, oko kojih se opet digla prašina. Dubravko Ranilović, predsjednik Udruženja za poslovanje nekretninama, kaže da odluku o kupnji stambenog prostora diktiraju tri ključne stavke: platežne mogućnosti, lokacija i nekretnina, dok certifikati igraju sporednu ulogu.
– Kad se nađe kupac za nekretninu, prodavatelji na kraju izvade certifikat, ali taj papir nema presudnu ulogu kod prodaje – kaže Ranilović. A kupaca je sada dva puta manje nego 2007. ili 2008. godine, i njegovo je mišljenje da je Hrvatska dosegnula dno te će ovisno o stanju u gospodarstvu još neko vrijeme stagnirati oko te brojke. Cijene, međutim, padaju i to po dvoznamenkastim stopama – oko 16 posto – procjena je europskog statističkog ureda Eurostata.
Svatko tko misli da mu je energetska vrijednost stana veća od zgrade može samostalno tražiti certifikat
Posrednici u trgovini nekretninama kažu da ne znaju na čemu Eurostat temelji svoju procjenu jer je po njihovu mišljenju smanjenje cijena blaže.
– Nije stanje svuda isto, cijene su se stabilizirale za petinu kvalitetnijih nekretnina, ali kod većine prisutan je pad – ističe Ranilović. Njegovo je mišljenje da certificiranje nije utjecalo na prodaju, ali bilo je problema s oglašavanjem dok se nije razjasnilo tko se nalazi u potencijalnom prekršaju ako oglašava prodaju bez navođenja energetskog razreda. Prema posljednjem tumačenju iz nadležnog Ministarstva moguću kaznu plaća prodavatelj, a ne oglašivač. Još nije poznato da je netko i platio kaznu, a pitanje je i tko bi ga prijavio. Certifikat inače nije uvjet za upis u zemljišne knjige. Nevenka Vuković Varga, potpredsjednica Hrvatskog udruženja energetskih certifikatora, kaže da je u posljednje vrijeme nastala pomama za certifikatima jer se očito ljudi boje mogućih kazni.
Jeftinija varijanta za dobivanje tog papira je da se certificira cijela zgrada. No dobivanje zajedničke ocjene za zgradu može ići u korist jednih, a na štetu drugih stanova s obzirom na to da svi stanovi u zgradi ne moraju jednako trošiti energiju.
– Moguće su razlike, iako je mali prostor za to s obzirom na to da je velik raspon potrošnje u samo jednom razredu. Primjerice, B razred obuhvaća vrijednosti potrošnje od 26 kWh do 49 kWh po metru četvornom. Svatko tko misli da mu je energetska vrijednost stana veća od zgrade može samostalno tražiti certifikat, a to se osobito odnosi na stanove “u sendviču”, odnosno po sredini zgrade, i južno orijentirane – kazala je N. Vuković Varga.
Certifikat za stan i zgradu do 400 metara četvornih može izdati jedna osoba, dok u certificiranju zgrade moraju sudjelovati tri ovlaštena predstavnika različitih struka. Njihov je posao pregledati zgradu, fotografirati bitne elemente, eventualno obići nekoliko stanova, napraviti nacrt i napisati izvještaj.
Budimo brutalno iskreni: certifikat služi svojoj svrsi, a to je da certifikatori zarade koju pinku u općoj besparici!