Kao neukusan vic. Tako mi je na prvu zazvučala priča da na zagrebačkom Voltinom gluha djecu uče gluhu djecu svirati violinu. Pa uostalom, taj je instrument i među laicima i među samim glazbenicima na glasu kao jedan od najzahtjevnijih za svladavanje. Razloga za to je više, a onaj osnovni je da violina nema pragove na vratu, što znači da se točni tonovi moraju pronaći isključivo sluhom i pamćenjem položaja prstiju. I najmanja pogreška može rezultirati nečistim zvukom.
– Svatko, pa i sami glazbenici, kada čuju za moju metodu, reagiraju s nepovjerenjem. David Danzmayr, tadašnji šef dirigent zagrebačke filharmonije, vrištao je u uši mojih učenika kako bi se uvjerio da posrijedi nije nekakva prijevara. Zamislite, ja sam njima najavila da im dolazi jedan fini gospodin, maestro, pripremila sam ih kako da se ponašaju pred njim, rekla im da se fino obuku i tako dalje, a onda je on došao na našu probu i počeo vrištati pred njima (smijeh). Naravno, oni su to vidjeli, pa su se u čudu pogledavali, jer ako su gluhi, ne znači da su slijepi ili glupi. Kada je David vidio kako ta djeca sviraju oduševio se, to je čovjek koji je radio po cijelom svijetu i nije mogao vjerovati da je tako nešto moguće – prepričava nam Renata Novoselec, hrvatska akademska violinistica i pokretačica projekta Violinmusic4all u sklopu kojeg gluhe i nagluhe osobe, najviše djecu i mlade, uči svirati violinu. To joj uspijeva uz pomoć jedinstvene metode koju je sama razvila prije desetak godina, a kakva ne postoji nigdje drugdje u svijetu. I nije tu tek riječ o tome da njezini učenici "tek toliko" sviraju u nekim zabačenim sobicama u kojima ih nitko nema priliku čuti, naprotiv, već su nastupali rame uz rame s nekoliko filharmonija, kao i pred velikanima kao što su Andre Rieu i Johann Strauss Orchestra, ali i u Hrvatskom saboru te na koncertima pred više tisuća ljudi, primjerice na Beerfestu uz grupu Detour... Naravno, osnovno pitanje koje se nameće je – kako je moguće da gluhi mogu svirati, odnosno, kako to da čuju glazbu?
– Česta usporedba koju čujem od neupućenih je: pa to što oni sviraju je jednako kao da slijepa osoba igra tenis. Mi si ne možemo ni predočiti kako gluhi doživljavaju svijet, no u svojoj praksi došla sam do saznanja kako glazbu doživljavaju ponajprije preko titraja zraka u plućima. Usto, titraji s violine preko ruku i ključne kosti prelaze i na čitavo tijelo te im sviranje, osobito kada skinu slušne aparatiće ili umjetne pužnice, izaziva iznimno snažnu tjelesnu senzaciju zbog koje žele svirati sve više i više. S druge strane sviranje uz slušna pomagala blagotvorno djeluje na sposobnost prepoznavanja zvukova, što im uvelike može pomoći i u rehabilitaciji sluha, a osobito je zanimljivo da gluhi mnogo bolje sviraju bez pomagala – kazuje Novoselec. Dodaje kako svakome onome tko ostane bez jednog, ostala osjetila rade jače kako bi nadoknadila taj gubitak, a zbog čega gluhi, kada drže violinu na ključnoj kosti te kada se drže uspravno, mogu osjetiti i kako im krv kola kroz tijelo te vibracije koje se, kada se stvaraju određeni tonovi, preko krvi prenose kroz tijelo.
– Oni tako osjete kada je ton točan, kao i kada je kriv. Ja, premda sam razvila tu metodu, ne mogu osjetiti to titranje jer nisam gluha – govori Renata Novoselec koja ne skriva kako, prije nego je krenula razvijati svoju metodu, uopće u svom krugu prijatelja i poznanika nije imala nikoga s oštećenim sluhom. Pa kako joj je onda tako nešto uopće palo na pamet?
– Motivacija za pokretanje ovakvog projekta kojem sam dosad posvetila veći dio svog života seže u moje djetinjstvo. Odrasla sam u skromnim uvjetima u Samoboru, majka je bila domaćica, otac zidar, ja nisam ni znala što je violina sve dok nisam upisala glazbenu školu. Kao klinku od osam godina roditelji su me odveli na prijemni ispit, tamo sam pred ljudima nešto pjevala i svirala, kada su me pitali što bih željela upisati, rekla sam im tamburicu kao prvi izbor, gitaru kao drugi. Nakon tog prijemnog smo otišli doma, nitko nam se nije javljao tjednima, već smo, takoreći, i zaboravili na to, kada je pred našu kuću na biciklu došao pokojni ravnatelj glazbene škole, profesor Željko Bradić. Pitao je moju majku zbog čega se nikada nakon prijemnog nismo javili u školu, mama je govorila kako je mislila da ja nisam za to, da su me odveli na prijemni tek toliko, a ravnatelj joj je na to rekao da smatra da sam jako talentirana, da imam apsolutni sluh i da obavezno moram doći u školu. Potom sam pred njim u učionici još malo svirala po nekim instrumentima, a on je potom rekao da misli da sam ja za violinu i to je bio moj početak. Važno je napomenuti kako ja sve do tada nisam takoreći niti znala što je violina, nisam nikada vidjela taj instrument. Idućih sam tjedana i mjeseci saznala kako su mnogi roditelji htjeli da njihova djeca upišu violinu, ali to nije bilo moguće s obzirom na ograničen broj mjesta. Bila su to uglavnom djeca nekih glazbenika, umjetnika i ljudi koje bismo svrstali u neke više društvene slojeve. Kao malom djetetu, na mene je to ostavilo snažan utisak, da ne mogu svi svirati instrument koji žele, kao i da rijetko tko, gotovo pa nitko, ne dobije priliku koju sam ja samo zahvaljujući upornosti ravnatelja Bradića dobila. Meni je sviranje tog instrumenta bio i bijeg iz izazovne obiteljske situacije, violina mi je bila spas, a upravo je to i bio razlog zbog kojeg sam odlučila da ću i ja dati sve od sebe kako bih violinu učinila dostupnom djeci koja odrastaju u teškim životnim pričama i s teškim zdravstvenim stanjima – pojašnjava začetnica projekta Violinmusic4all.
Tijekom svojeg školovanja imala se priliku družiti s renomiranim violinistima poput Jurija Korčinskog i Dore Schwarzberg, diplomirala je u klasi Jamesa Grecha, još u srednjoj školi dobila maltešku stipendiju Guida de Marca... Nakon što je upoznala supruga koji je u to vrijeme svirao kontrabas u sastavima New Japan Philharmonic Orchestra i Osaka Symphoniker otišla je na usavršavanje u Japan, tamo je također često bila u društvu tzv. glazbene elite... Što je više ulazila u taj svijet, sve je više shvaćala kako zbog elitizma glazbenici uglavnom ne ostvaruju svoju prvu zadaću – ne šire umjetnost i tako grade bolji svijet. Stoga je odlučila pokušati nešto što nitko do tada učinio: razviti metodu po kojoj bi svi mogli naučiti svirati violinu, bez obzira na sluh. Bio je to stručni izazov, ali i izazov plemenitosti.
– Počela sam razvijati metodu u tri smjera, jedna je bila ona za gluhe, druga za slijepe, a treća za osobe s poteškoćama. Problem je bio u tome što ja do tada u svijetu glazbe nisam znala nikoga gluhog, slijepog ili s poteškoćama u razvoju. U razgovoru s nekoliko poznanika i jednom prijateljicom liječnicom sam došla do zaključka da mi se najbolje fokusirati na metodu za gluhe jer je to, kako mi je rekla ta liječnica, "najviše naopačke od svega". Ona me uputila i u proceduru, kazala mi kako ću tu metodu morati potvrditi, a što neću moći napraviti u privatnoj, nego državnoj instituciji – prepričava Renata Novoselec. Radila je u tišini jer su na njezinu ideju mnogi gledali s podsmijehom, sve dok 2015. nije došla u Centar za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj" te im predstavila svoju metodu. Ravnateljica Slavica Jelić oduševila se onim što je čula, međutim voditeljica osnovne škole Jasmina Švelec bila je skeptična. Rekla mi je: "Vi njih nećete naučiti svirati violinu. Ja sam dijete gluhih roditelja i cijeli život radim s gluhim i nagluhim osobama. Znam kako te stvari funkcioniraju, nemojte im davati lažnu nadu." Ne zamjeram joj to jer shvaćam da ih je na neki način htjela zaštititi. Ipak, ravnateljica je pristala i rekla da će nasumično odabrati desetero djece, sa svom popratnom dokumentacijom. Ispalo je da ta djeca nisu bila samo nagluha, nego da su redom svi imali razvojne teškoće.
– Moram priznati da me u početku malo uhvatila panika, jer naučiti gluhu osobu da svira violinu već je bio dovoljno velik zalogaj, pogotovo jer mi je to bio prvi dodir s gluhima. A onda sam shvatila da će ovo biti još teže, da nemamo dovoljno instrumenata, vlastiti prostor, nisam znala znakovni jezik, a prevoditelj nije bio dostupan cijelo vrijeme. Sporazumijevali smo se rukama i nogama. Ali očito se djeci svidjelo, jer su ubrzo oni počeli dovoditi drugu djecu, svoje prijatelje, govorili su im kako im je na satovima violine zabavno, Odjednom sam umjesto 10, na satu imala 25, 30 djece – prisjeća se Renata koja kaže kako je prvih dana nakon nastave redovito plakala. Djeca su joj se, kaže, toliko otvorila, a ona se povezala s njima, da nije uspijevala suzdržati emocije. Došla je u školu na nekoliko tjedana kako bi potvrdila svoju metodu, što se trebalo dogoditi na završnoj priredbi, ali kada je vidjela koliku sreću donosi toj djeci, koja su često dolazila iz problematičnih obiteljskih situacija, jednostavno nije mogla tek tako otići.
– Kada sam vidjela s koliko ponosa ta djeca slušaju pljesak petstotinjak ljudi na priredbi, pljesak koji nisu dobili iz samilosti, nego iz oduševljenja, tog trenutka postalo mi je jasno kako moj posao tek počinje – govori. Idućih je godina mnogoj djeci, osim profesorice violine, prije svega postala oslonac, netko na koga se uvijek mogu osloniti, postala je dio njihovih života. Ono što je bitno napomenuti, njezina se škola ne naplaćuje, jer kako kaže, da je tako mnoga si ju djeca s obzirom na okolnosti iz kojih dolaze ne bi mogla priuštiti. Naravno, nije tu riječ samo o djeci koja dolaze iz problematičnih ili siromašnih obitelji, među polaznicima se nalaze i, primjerice, djeca nekih stranih ambasadora, poduzetnika, političara...
– Dobro došli su svi, ovdje imamo djecu koja dolaze iz pravoslavnih, katoličkih, romskih, židovskih, muslimanskih i drugih obitelji. Meni je prvenstveno bitno da se oni ne osjećaju diskriminirano, da prihvaćaju jedni druge i da uspijevamo razvijati njihove sposobnosti kako bi se jednog dana mogli osamostaliti. Sustav s takvom djecom obično prestaje raditi nakon školovanja, prepušteni su sami sebi, a iako je ovo načelno škola violine, mi ih učimo kako da odbacuju predrasude i uče se komunikaciji, a s druge se strane brišu granice straha i osamljenosti. To je glazbeno i društveno obrazovanje koliko i terapija jer djeca tu razvijaju i nove vještine, što je ključno za njihovu samostalnost u svakidašnjici, ali i samopouzdanje u javnim nastupima. Usto, neki su od njih sada sposobni čak i druge podučavati sviranju, pa moj san da se jednoga dana i zaposle kao voditelji programa više nije daleko od ostvarenja. A bilo je dovoljno samo vjerovati da im ne treba popuštati iz sažaljenja jer, doživljavajući svijet posve drugačije, oni u glazbi mogu i ono što osobe bez teškoća ne mogu – nabraja Renata Novoselec čiju je plemenitu misiju prije pet godina zamalo prekinuo – potres. Tada je njihov stari prostor u Ilici nastradao, prostorije više nisu bile upotrebljive, a nakon nekoliko mjeseci neizvjesnosti dom su pronašli u prostoru župe svetog Leopolda Mandića u Voltinom naselju.
– U početku sam se dvoumila da li uopće otići župniku Željku Lovriću na razgovor, jer ipak smo mi grupa u kojoj se nalaze djeca raznih religija, ali pokazalo se kako su moji strahovi bili totalno neopravdani jer nas je on dočekao topla i otvorena srca i odmah nam dao prostorije na korištenje, a u njima se nalazimo i dan danas – kazuje.
Župnik Lovrić tako je prepoznao isto ono što i mnogi glazbenici svjetskog glasa koji su već godinama i ambasadori ovog projekta, poput Juliana Rachlina, Ona Kazushija, Thomasa Sanderlinga, Garyja Karra, Louisa Fantasia, Davida Danzmayra, Frédérica Chaslina... Međutim, dobro bi bilo da važnost ovog projekta prepozna i Hrvatska. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije kažu da danas u svijetu postoji oko 360 milijuna gluhih i nagluhih osoba, a s tendencijom rapidnog rasta idućih desetljeća. Jasno je koliki se onda potencijal krije u metodi Renate Novoselec kakva ne postoji nigdje drugdje u svijetu. Kroz otvaranje specijaliziranog centra mogli bi privući na stotine, tisuće turista i zaposliti desetke stručnjaka, a među njima bi se mogle nalaziti upravo i brojne gluhe i nagluhe osobe. Japanci su već najavili da će dolaziti u velikim brojkama ako se jedan takav centar oformi, a bilo bi tu sigurno još mnogo zainteresiranih. Šteta bi bilo da to prije Hrvatske, kad već imamo takvu priliku, učini netko drugi.
- Kad sam počela raditi s djecom u 'Slavi Raškaj', shvatila sam brzo da nemamo dovoljno instrumenata, vlastiti prostor, nisam znala znakovni jezik, a prevoditelj nije bio dostupan sve vrijeme. Sporazumijevali smo se rukama i nogama. Ali očito se djeci svidjelo, jer su ubrzo oni počeli dovoditi drugu djecu, svoje prijatelje, govorili su im kako im je na satovima violine zabavno, kaže Renata Novoselec.
Otvori KEKS Pay
