Kada su izabrali za papu Ratzingera, prva rečenica s balkona bazilike bila je: „Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II, kardinali su izabrali mene, jednostavnog, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem.“ Ivan Pavao II. bio je škrtiji na riječima, rekao je jednostavno: „Ne bojte se!“ Franjo je bio još jednostavniji. Zaželio je okupljenima dobru večer i zamolio da se mole za njega, a i da se zajedno pomole za papu emeritusa Benedikta XVI. Robert Francis Prevost je u svojem obraćanju vjernicima okupio svu trojicu velikih prethodnika: Woytilu je citirao kad je pozvao na to da živimo bez straha, a i neobično sliči svetom Poljaku, sa svojim visokim čelom i blagim osmijehom; Franju je izravno apostrofirao, i još je izričito spomenuo sinodalnost Crkve – projekt do kojeg je Bergogliu bilo osobito stalo, ali ga nije doveo do kraja; izabravši tradicionalno papinsko ime s visokim brojem, očito se priklonio Benediktu XVI, a njega je evocirao i svojom odmjerenošću, pravom katoličkom propovijedi i tradicionalnom odjećom – ogrnuo je crvenu mozzettu koju Franjo nikako nije trpio, dok ju je Ratzinger poštivao kao dio propisane uniforme.
„Mir s vama“ – te prve riječi novoga pape zauvijek će ostati vezane za njega, kao i „Ne bojte se!“ za Ivana Pavla II. To su riječi uskrslog Krista, a sada i njegovog pastira na Zemlji, koji mora odgovarati za milijardu i četiristo milijuna ovčica, uglavnom zalutalih, a često i vrlo prkosnih. Kako pomiriti pomalo ekscentričan pontifikat Franje, s inicijativama koje su mnoge vjernike zbunjivale, i pozive na to da papa mora biti statičan simbol, ukorijenjen u prošlosti koja će uvijek biti bolja od suvremenosti? Prevost je svoj program, kao i svaki papa u zadnje vrijeme, ponudio u obliku svoga imena Lav XIV. Danas su pape superzvijezde, koje se preko medija obraćaju milijunima, koje se susreću sa svjetskim državnicima i koje u stopu prate novinari i društvene mreže, ali u doba Lava XIII. stvar je bila puno mračnija. Papinska država propala je u 19. stoljeću u ujedinjenju Italije, što i nije šteta jer je bila toliko zaostala da je služila za ruglo europskim nacijama. Liberalizam i demokracija bili su ljuti neprijatelji takve Crkve, no Lav XIII. to je preokrenuo. Vatikan je pod njegovim pontifikatom postao ugledni međunarodni subjekt, Crkva je ušla u dijalog s modernošću, a papa postao moralni autoritet. Kvizaški podatak da je Lav XIII. prvi papa snimljen na filmsku traku i fonograf, dobiva puno značenje ako znamo da je Pio IX. prvi govorio na radiju, Pavao VI. prvi letio avionom, Ivan Pavao II. prvi dao televizijski intervju, a Franjo prvi tvitao. S Lavom XIII. počelo je razdoblje papa koji su duhovni velikani, a od Woytile onih koji su k tome i celebrityji.
Svaki papa ipak ima svoj stil. Ivan Pavao II. bio je majstor spektakla, ali i umjetnik riječi, kao i Franjo. Nasuprot njihovim poetskim razmatranjima, stoji čelična Ratzingerova logika. Prvi govor Lava XIV. otkrio je suhu racionalnost pravnika i gorljivu pobožnost svećenika. On stoji dalje od svojih prethodnika jer je svaki od njih osvojio komadić novog prostora koji mu sada stoji na raspolaganju: Lav XIV. moći će slobodno putovati svijetom kao Ivan Pavao II, moći će otvarati osjetljive teme i biti socijalno inkluzivan kao Franjo, moći će se umiroviti kao Benedikt XVI, a to je tek početak. Nijedan pontifikat se nije mogao predvidjeti na temelju dotadašnjeg života kardinala. Čim čovjek zasjedne na Petrovu stolicu, a to je obično u visokoj dobi, uhvati ga novi polet i nadahnuće. U ovom slučaju se zbilja može reći da će samo nebo biti granica.
