Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Lex Perković

Nijemci nisu Nobilu nudili tri godine zatvora Perkoviću

Njemački odvjetnici obitelji žrtava Udbinih ubojstava analiziraju izjave Josipa Perkovića i posljednje javne istupe njegova odvjetnika Ante Nobila
21. srpnja 2013. u 16:00 0 komentara 14 prikaza
'05.11.2011., Amruseva, Zagreb - Odvjetnik Anto Nobilo u svom uredu u Amrusevoj ulici 7. Photo: Boris Scitar/PIXSELL'
Foto: 'Boris Scitar/PIXSELL'
Pogledajte galeriju 1/3

Slučaj Josipa Perkovića i dalje trese Hrvatsku. Posljednjih dana dogodila su se dva nova momenta. Prvi je da je SDP izgubio, barem zasad, u pokušaju da pokrene izmjene Ustava vezane za nezastarijevanje počinjenih ubojstava iz političkih pobuda. Drugi je da je Perković prošle nedjelje u Večernjem listu dao javne izjave, prvi put nakon 1998., kada je samo jednom u cijeloj svojoj karijeri dao intervju za javnost, za medije. Činjenica da je Perković odlučio javno progovoriti, sigurno i uz blagoslov svog odvjetnika Ante Nobila, dovoljno govori koliko je za njih situacija ozbiljna. 

No kako je Perković u spomenutim izjavama prošle nedjelje iznio niz podataka koji bi trebali biti u njegovu korist, odlučno su ponovno reagirala braća Davor i Zlatko Prtenjača koja su na ovu temu u Večernjaku nedavno dala veliki intervju. Podsjetimo, oni u Njemačkoj kao odvjetnici zastupaju žrtve udbaških likvidacija, i to obitelji Miličević i Bošnjak te druge obitelji koje ne žele da im se imena objavljuju u medijima. U svim tim ubojstvima isti je rukopis – Udbin. Preko tih slučajeva dobili su informacije o slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, i to preko njemačkih institucija. Braća Prtenjača analizirala su Perkovićeve izjave otprije tjedan dana i one iz 1998., kao i posljednje Nobilove izjave. Evo njihova zaključka: 

– Josip Perković 14. srpnja 2013. prvi se put preko medija djelomično izjasnio u vezi sa zadnjim događajima u slučaju “lex Perković”. Njegovi su “prijatelji“ tako opisali njega i situaciju u kojoj se nalazi, ali i sam je Perković dao neka objašnjenja cijelog slučaja. Ova, možemo je nazvati, medijska kampanja Perkovića i njegovih “prijatelja”, za koje ne znamo tko su, kao i Perkovićev razgovor koji je 1998. godine dao Vjesniku, jedini su javni “nastupi” bivšeg generala Udbe. Ta dva javna Perkovićeva nastupa vrlo su zanimljiva i zbog toga smo se odlučili analizirati Perkovićeve izjave nakon što smo ih stavili u širi kontekst cijeloga slučaja vezanog za lex Perković. 

Svakome će biti vidljive sljedeće točke. Perkovićeve izjave i izjave njegovih “prijatelja” u mnogim su i bitnim točkama proturječne, što posljedično dovodi u pitanje i Perkovićevu vjerodostojnost u cjelini. Perković i njegovi “prijatelji” nisu dali dokaz da Perković nije na ovako ili onako povezan s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Ostalo je previše otvorenih pitanja pa i dalje stoje činjenice zbog kojih se može zaključiti da je Perković povezan s Đurekovićevim ubojstvom. I dalje se želi hrvatskoj javnosti sugerirati da su srpska tajna služba, odnosno Beograd odgovorni za Đurekovićevo ubojstvo i da hrvatske tajne službe s time nemaju veze, pa tako ni sam Perković. Uzevši u obzir sve indicije i činjenice sudova, ali i Perkovićeve izjave, postoji sumnja u argumente iz Perkovićeve medijske kampanje. 

Naša analiza argumentirano i konkretno upućuje na slabosti Perkovićeve medijske kampanje pa čitatelji Večernjeg lista mogu samostalno i kritički donijeti svoje zaključke u ovome slučaju. Nije cilj da mi ocijenimo slučaj “lex Perković” ili da osudimo bilo koga. Nadamo se da će to uskoro učiniti njemački sud. 

Ključno pitanje i najbitnija zadaća svakog odvjetnika u kaznenom pravu u vezi s obranom, u svakoj fazi postupka, jest kako mogu dokazati da svjedok koji je dao iskaz protiv moga klijenta nije vjerodostojan. U većini slučajeva uz to pitanje povezano je i pitanje kako mogu sudu pružiti argumente da je baš moj klijent onaj koji govori istinu i da je baš njegov iskaz logičan, samim time i klijent vjerodostojan, tako da bi sudovi odbacili iskaze svjedoka. Dobar i iskusan odvjetnik učinit će gotovo sve da sruši vjerodostojnost svjedoka, što je apsolutno i njegova zadaća i dužnost u obrani klijenta i u isto će vrijeme pokušati da sud prihvati iskaz klijenta kao jedinu mogućnost razvijanja događaja. Ali odvjetnik u tom slučaju mora biti vrlo oprezan i mora biti svjestan da i najsitnija proturječnost u klijentovoj izjavi može u pitanje dovesti cijelu “priču”, a tako i samu vjerodostojnost klijenta. Nijedan sud u demokratskom svijetu neće vjerovati takvoj osobi i svi daljnji iskazi tumačit će se kao laž i pokušaj iskrivljavanja istine. Zato izjave klijenta ili njegova odvjetnika mogu ponekad biti i vrlo kontraproduktivne pa dobar i iskusan odvjetnik mora dobro proučiti ima li smisla da klijent daje iskaz ili bilo kakve izjave za sud ili javnost.

Perković je odlučio dati izjave za javnost prošle nedjelje. Njegov “veliki razgovor” u Vjesniku iz 1998. godine i prošlotjedne izjave u bitnim su točkama proturječni, tako da objektivan čitatelj logično mora postaviti pitanje koliko je Perković uopće još vjerodostojan u cijelom slučaju “lex Perković”. 

Prebacivanje odgovornosti 

Ali idemo redom. Perković i njegovi “znanci” pokušaju javnosti dokazati da je Perković bio blizak suradnik Franje Tuđmana i Gojka Šuška i da je imao bitnu ulogu u stvaranju hrvatske države unutar tajnih službi tadašnje Jugoslavije. Perković i njemu bliski “znanci”, opet ne znamo tko se iza toga krije, tako i objašnjavaju da je pokojnog predsjednika Tuđmana upoznao i prije rata, prije devedesetih, i da su na neki način, pogotovo Perković, znali da će se Jugoslavija raspadati. U prošlotjednoj Perkovićevoj medijskoj kampanji željelo se javnosti dati do znanja da je baš Perković bio čovjek kojemu su Tuđman i Šušak vjerovali te da je bio njihov čovjek od povjerenja. Istinit odgovor na tu tvrdnju mogli bi dati samo pokojni predsjednik i ministar. To, nažalost, danas nije više moguće. No što se već vidi iz te argumentacije? Može se vidjeti poznati modus operandi bivšeg komunističkog aparata: korištenje pokojnih osoba koje ne mogu više dati iskaz. Tako kolega Anto Nobilo pokušava prebaciti Đurekovićevo ubojstvo na Arkana iz Beograda koji je također osoba koja se ne može više braniti i koja nije u stanju iznijeti svoje tumačenje. Mrtvi ne govore, ali zato je Perković nama “darovao” dva medijska nastupa – 14. srpnja 2013. i 1998. godine u Vjesniku, u kojima je svaki put govorio i o tome kada je on točno upoznao pokojnog predsjednika Tuđmana. 

U medijskoj kampanji 14. srpnja 2013. jasno je rečeno da je Perković upoznao Tuđmana prije rata, prije devedesetih. U razgovoru 1998. Perković osobno, bez svojih “znanaca”, jasno i izravno novinarki odgovara na pitanje je li Tuđmana poznavao i prije rata: “Ne. Upoznali smo se 1990. nakon što je postao predsjednik države. Izuzetna je ličnost....” 

Sada svi mi možemo sigurno jedno zaključiti: barem jednom Perković laže – u javnosti i vidljivo svima! Nitko ne zna koji je iskaz točan, onaj iz 1998. u Vjesniku ili onaj od 14. srpnja 2013. u Večernjem listu? Mi mislimo da je Perković 1998. rekao istinu o tome kada je upoznao Tuđmana jer u ono vrijeme Perkoviću i njegovim “znancima” datum kada su se Perković i Tuđman upoznali bio je irelevantan za osobu Josipa Perkovića. Danas je to ipak malo drugačije jer je Perkovićeva i Tuđmanova povezanost već prije rata bitna točka cijele taktike i strategije Perkovićeve obrane, jer se samo tako može javnosti barem sugerirati da je Perković u sjajnim danima hrvatske borbe za slobodu bio i te kako bitan čimbenik i osoba od velikog povjerenja pokojnog predsjednika Tuđmana. 

Znači, ako već na pitanje kada su se upoznali Perković i Tuđman postoje dvije različite izjave jedne osobe, onda objektivan čitatelj odmah dovodi u pitanje vjerodostojnost Josipa Perkovića pa bi i cijela obrana u slučaju “lex Perković” mogla biti nevjerodostojna i na kraju bi sve palo po principu domino-efekta. 

Svi mi znamo da je Perković iskusan bivši agent. Stoga mi do danas ne možemo sebi objasniti kako se to baš njemu moglo dogoditi da o jednoj činjenici postoje njegove dvije različite izjave, i to javne! Čudno, ali očito! 

Perkovićeva medijska kampanja, barem što se tiče pitanja Perkovićeve vjerodostojnosti, ne bi se baš mogla nazvati uspješnom! U tom je kontekstu i upitno koliko su, barem prema Perkovićevim i tvrdnjama njegovih “znanaca”, upravo srpske, a ne hrvatske tajne službe odgovorne za Đurekovićevo ubojstvo. Ako je nakon svega uopće upitna vjerodostojnost izjava i iznesene Perkovićeve obrane, ima li smisla dalje tvrditi da ne postoji povezanost hrvatskih tajni službi s Đurekovićevim ubojstvom? Je li u Perkovićevoj obrani i dalje moguće tvrditi da je grupa oko Arkana ubila Đurekovića? 

Povezanost Pratesa i Perkovića već je dokazana u pravomoćnoj presudi u Münchenu. No ima li izjava “znanaca” i Perkovića o Perkovićevu i Pratesovu razgovoru u 23 sata na dan Đurekovićeva ubojstva? Zar je to nebitno? Odgovor na sva ova pitanja čitatelji mogu sami pronaći i kritički ispitati sve činjenice. Mi želimo ovoj priči samo dodati neke činjenice koje mogu poduprijeti priču da su baš hrvatske tajne službe bile odgovorne za hrvatske emigrante, a srpske za svoje srpske emigrante, i to već prije Đurekovićeva ubojstva.

Sindičić i Prates 

Pokušaj ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj 1988. godine dodaje dosta indicija da su baš hrvatske tajne službe, a ne srpske, bile povezane s pitanjem kako i što učiniti s hrvatskom emigracijom. Postoji pravomoćna presuda suda u Škotskoj, gdje je baš Vinko Sindičić osuđen na zatvorsku kaznu. Sindičić je Hrvat i on je, prema vlastitim iskazima, bio suradnik Josipa Perkovića. Iako nikada nije priznao pokušaj ubojstva, sve činjenice iznesene na sudu bile su dovoljne da ga se osudi. Činjenice iz toga slučaja mogu se povezati s našom tezom da je postojala povezanost hrvatskih tajnih službi s pitanjem kako “tretirati” hrvatske emigrante. 

Dana 14. listopada 1988. Sindičić je sletio u London i unajmio automobil od tvrtke Avis Rent a Car. Dana 16. listopada putuje u Kirkcaldy i u više navrata pita za Glen Lyon Road, gdje je tada živio Štedul. Radnica u hotelu u toj ulici i umirovljeni poštar primijetili su da je Sindičić tri dana automobilom obilazio ulicu. Dana 20. listopada Štedul oko osam sati kreće u šetnju. Kad se vraćao kući, Sindičić je automobilom stigao do Štedula, otvorio prozor i Štedula pitao za put. Kad se Štedul približio prozoru i nakon što se sagnuo prema prozoru, Sindičić vadi pištolj i ispaljuje cijeli spremnik u Štedula koji je samo čudom preživio atentat! Sindičić bježi, vraća automobil i ukrcava se u zrakoplov za domovinu. No 15 minuta prije nego što je zrakoplov trebao poletjeti policija ga je uhitila na temelju izjava radnice i poštara koji su zapisali registarski broj automobila i to odmah proslijedili policiji koja je pak od tvrtke doznala da je automobil upravo vraćen te da Sindičić sjedi u zrakoplovu.

 

Što se vidi? Svaki objektivan čitatelj odmah će vidjeti da je Štedul Hrvat, predsjednik hrvatske emigrantske udruge HDP, da je egzekutor Sindičić također Hrvat i da je u tom trenutku baš Sindičić bio, barem prema svojim iskazima, u vezi s Perkovićem. Nema povezanosti s Beogradom!

 

Iako Sindičić nikad nije priznao da je on povezan s atentatom na Štedula, što je naravno njegovo pravo, postoji još jedna zanimljiva činjenica koja je gotovo zaboravljena. Na sudu u Münchenu, u slučaju Prates, Sindičić otvoreno i jasno priznaje da je baš u vrijeme atentata na Štedula bio u Škotskoj po nalogu Udbe i da je baš Perković bio glavni lik u toj Sindičićevoj operaciji u Škotskoj koja, prema Sindičićevoj izjavi, nije imale veze sa Štedulom! Sud u Münchenu utvrdio je pak da je Sindičić, prije nego što je po nalogu Udbe otišao u Škotsku, sva svoja novčana i imovinska pitanja povjerio baš Perkoviću, zato što je Sindičić razmišljao da se iz Škotske možda neće tako brzo vratiti. To su činjenice suda u Münchenu.

 

Imajući u vidu cijeli niz ovih činjenica i indicija, ali i pitanje vjerodostojnosti osoba i iskaza, teško je prihvatiti argumente da hrvatske tajne službe nisu povezane s ubojstvima Hrvata u emigraciji.

 

Nakon što smo u obzir uzeli činjenice vezane za izjave Josipa Perkovića, valja još upozoriti na neke točke koje su vrlo bitne za cijeli slučaj, posebice za Perkovićevu medijsku kampanju.

 

U svakom sudskom postupku može se dogoditi pogreška, bilo u korist optuženika ili na njegovu štetu. Baš zato svaka demokratska i pravna država predviđa u zakonu da, ako postoji dokaz, a ne sumnja, suđenje se može pokrenuti iz početka. Očito je da i Perković misli da bi se suđenje Pratesu moglo ponoviti pa bi on tamo bio čak i spreman svjedočiti, naravno u Pratesovu korist. Naše nam informacije govore da se više puta nakon Pratesove osude pokušavalo obnoviti suđenje, pa tako i prije nekoliko mjeseci. No svaki je zahtjev odbijen i teško će biti s takvom taktikom doći do cilja. Njemački zakon, kad je riječ o obnovi suđenja, vrlo je strog i moralo bi to biti jasno ne samo Perkoviću nego i njegovim pravnim i drugim savjetnicima. Pogled u njemački zakon bio bi dovoljan da ljudi shvate da je taj put više trošenje vremena za obranu nego što je koristan. No svatko ima pravo na svoju taktiku u obrani, ali mimo njemačkog zakona teško će biti provesti strategiju. Glavni argument Perkovićeve obrane jest da je Sindičić povukao svoje svjedočenje na sudu u Münchenu i da će se suđenje Pratesu zbog toga ponoviti. To sigurno neće biti dovoljno, a ni dosad nije bilo te nema odluke o ponovljenom suđenju Pratesu zbog povlačenja Sindičićeve izjave. Da bi se to dogodilo, a to bi Perković i njegovi “znanci” trebali znati, potrebno je Sindičića pravomoćno osuditi pred njemačkim sudom za lažno svjedočenje u sudskom postupku protiv Pratesa, što se do danas nije dogodilo. Baš zato ne postoji pravna podloga da bi se Pratesu na osnovi “novog iskaza” Vinka Sindičića moglo ponovno suditi. Nama nije poznato ni da njemačko državno odvjetništvo želi podnijeti optužnicu protiv Sindičića pa se i ova priča od samog početka ruši poput domina. Čudi i Perkovićeva izjava da je spreman svjedočiti u Münchenu nakon što je u vrijeme suđenju Pratesu cijelo vrijeme odbijao doći na sud. U Münchenu ga čekaju, ali ne kao svjedoka, nego kao osumnjičenika. U tom slučaju svi smo zainteresirani što to Perković može i želi reći.

 

I na kraju bi trebalo kratko dati neke informacije o sastanku Ante Nobila u Münchenu. Prema našim provjerenim informacijama, Nobilo je prije sastanka redovito tjednima zvao nadležne njemačke institucije i molio da se nađu kako bi mogli razgovarati o Perkovićevu slučaju. Prema našim informacijama Nobilo je pokrenuo inicijativu. Ne namjeravamo ocijeniti tu činjenicu, samo želimo upozoriti na to da za Nijemce nije ni postojala pravna ili bilo koja druga potreba ući u “pregovore” s Nobilom jer su očekivali da će Perković na temelju europskog uhidbenog naloga biti izručen Njemačkoj. Ako su ga već čekali toliko godina, mogli su još i nekoliko mjeseci do ulaska Hrvatske u EU. No Nijemci su ipak pristali na razgovor, možda kako bi doznali neke novosti koje bi Nobilo mogao ponuditi u cijelom slučaju.

Nobilova kampanja 

Prema našim provjerenim informacijama mjesto razgovora bilo je u samoj zračnoj luci u Münchenu, gdje LKA (bavarska kriminalistička policija) i druge njemačke institucije imaju svoje prostorije. Razgovor je trajao dva sata. U tom razgovoru jedan je Nijemac upitao Nobila vidi li on neku opasnost za sebe i za Perkovića zbog sadržaja razgovora i zbog Nobilovih ponuda. Nijemci na to pitanje nisu dobili odgovor.

Što se tiče ponude Nijemaca da bi Perković bio osuđen na tri godine i da bi mogao odmah odslužiti kaznu u Hrvatskoj, možemo sa sigurnošću reći da Nijemci nisu dali takvu konkretnu ponudu. 

Državno odvjetništvo u Njemačkoj, prema zakonu, ne može bez suda ponuditi kaznu jer bi to značilo da državno odvjetništvo i tuži i sudi, što je u Njemačkoj nemoguće. 

Na kraju je opet čudno da Perković i njegovi “znanci” misle da se rješenje i sudbina cijelog slučaja nalaze u Beogradu samo zato što je u Beograd navodno poslana Perkovićeva prosvjedna nota nakon Đurekovićeva ubojstva. Prošla su vremena kada je Zagreb u Beogradu tražio spas! Konačno. 

To je što su braća Prtenjača imala reći o najnovijem razvoju Perkovićeva slučaja. Treba samo objasniti da je Nobilo počeo govoriti o svojem sastanku s Nijemcima u Münchenu nakon što je nedavno njemački tjednik Focus objavio podatak da je on ondje bio s njemačkim istražiteljima. Novinar Focusa bio je i kod Nobila u Zagrebu te ga suočio s tom informacijom, što Nobilu baš nije bilo drago. Stoga je Nobilo pokrenuo kampanju tvrdeći da su Nijemci tražili sastanak s njime u Münchenu, da su Perkoviću za priznanje ponudili tri godine zatvora te njegovo promptno prebacivanje u Hrvatsku na izdržavanje te kazne zatvora. Ostaje otvoreno pitanje što je to Nobilo nudio Nijemcima da su ga oni pitali boji li se za svoju i Perkovićevu sigurnost? Nije li možda nudio odavanje udbaških tajni, imena organizatora udbaških ubojstava, likvidatora, predaju dokumentacije? Nobilo bi trebao znati da se svi takvi razgovori uredno vode u protokolima njemačkih istražnih tijela te da je sve zapisano, što traži njemački zakon. Jer, ako slučaj dođe na sud, a takvi razgovori nisu službeno zavedeni, slučaj na sudu odmah pada. Stoga Nijemci ništa ne prepuštaju slučaju. I pitanje je dana kada će otkriti još detalja o cijelome slučaju jer ih jako iritira stalno iznošenje neistina u Hrvatskoj.

>>Odluka o ubojstvu donesena je u Beogradu

Nobilo: Neću reagirati, ali svi su im po

Nobilo: Neću reagirati, ali svi su im podaci pogrešni!

– Ne treba reagirati na ovakve istupe braće odvjetnika jer još se ne zna tko su oni u ovom procesu, koga zastupaju, dakle kad to bude jasno, može se i reagirati na njihove tvrdnje. No, koliko vidim, oni imaju, iznose ili su im dostavljeni potpuno pogrešni podaci i teze kao, primjerice, ona da sam ja s Nijemcima razgovarao na aerodromu. Netočno! (dai)

Bojanje stana
PROLJETNI RADOVI
Osnovni "šljakerski" pribor za ličenje zidova koji bi svi trebali imati doma
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.