Najprije su nas početkom devedesetih zaslijepile sloboda, nezavisnost, demokracija. Pa su nam se ‘95. srca napunila pobjedom i napokon dočekanim mirom. Da bismo 1. srpnja 2013. dočekali ostvarenje još jednog sna. Primljeni smo u EU. I to ne u masovki kao ostale države. Hrvatska je na europskoj pozornici imala solo nastup. Sjećam se tog 1. srpnja kao da je bilo jučer. Bio sam u Beču gdje smo Europi zahvalili i predstavili se koncertom Zagrebačke filharmonije. I naše su novine imale udjela u tom slavlju, bili su tamo i čelnici medijske korporacije kojoj pripadamo. Jedan od njih počastio me je izjavom koliko mu je drago što su takvi novinari dio te velike obitelji. A ja sam mu potiho, da ne kvarim slavlje, izrekao misao koja mi je jedina remetila uzvišenost trenutka. Skrenuo sam mu pažnju na činjenicu da tamo odakle on dolazi svaki konobar ima barem dva-tri puta veću plaću nego u Hrvatskoj ti ugledni novinski autori kojima se ponose. Ah, znate, mi vam s tim nemamo ništa, poslovna uprava svake podružnice je u tom pogledu autonomna, odgovorio je.
Jedino pravo pitanje Plenkoviću glasi zašto je tako dugo čekao s tom mjerom protiv korupcije?
Otvori KEKS Pay
