Devedeset i jedan dan brojio sam od kada je Hajdaš-Dončić proglasio državni udar, a Jadranka Kosor ratno stanje. Ostavio sam im vremena da ostvare te tvrdnje. Ništa od toga, tenkovi još nisu na ulicama. Zaključujem da su neozbiljni. U čekanju na slične genijalne izjave primjećujem da najviše potencijala ima najnovija Hajdaš-Dončićeva, da traži uključivanje sindikata u puno upravljanje poduzećima. Blago nama, sad je "otkrio" i radničko samoupravljanje. I dok se on tako poigrava, u Hrvatskoj raste pokret koji se svodi u parolu "Ne u mojem dvorištu". Riječ o otporu lokalaca raznim industrijskim investicijama – sve, kao, može dok se to događa drugdje, a kad se dotakne njihova plota, e onda ne može. Svjedočimo tako pokretu otpora protiv megafarmi pilića u okolici Siska, otporu protiv selidbe tvornice Katran iz centra Zagreba u industrijsku zonu Jastrebarsko, a sjećamo se dugogodišnjeg protivljenja lokalaca gradnji LNG-a na Krku, gradnji vjetroparkova, novog bloka TE Plomin, golfa na Srđu, spalionica otpada, Pelješkog mosta (jer će potrovati kamenice), Rimac Campusa, plinske TE kod Sinja, zbog čega je Miro Bulj prijetio revolucijom, a upravo je krenulo naricanje nad sudbinom onih nekoliko preostalih obitelji u selima južno od Topuskog, koje će patiti zbog gradnje podatkovnog centra Pantheon, za koji američki investitori tvrde da je investicija vrijedna 50 milijardi eura. Mediji i 'eksperti' upravo se natječu tko će izvući više argumenata protiv tog projekta. Inače, u okolici Zagreba i u Zagorju već niču manji, ali ipak podatkovni centri i sve je OK.
Svi mi bi zabranili vožnju autima po našoj ulici no dajemo si za pravo da možemo svoje ljubimce vozit svukud i parkirat se tam gdje nama paše.