Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 9
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Kristijan Milić:

Režiram sapunice jer se kod nas ne može živjeti od filma, ali i to je bolje od kopanja kanala

Kristijan Milić
Foto: Goran Jakuš/Pixsell
1/6
15.01.2016.
u 14:00

Naš daroviti redatelj Kristijan Milić s oba je svoja igrana filma dosad osvojio Zlatne arene u Puli, a našao se i u ekipi prve hrvatske gej sapunice

Hrvatski redatelj novije generacije Kristijan Milić u kratko je vrijeme privukao pozornost te stekao poštovanje i struke i publike. Njegov dugometražni prvijenac “Živi i mrtvi” smatra se jednim od najboljih ratnih filmova u neovisnoj Hrvatskoj. Njime je Milić dokazao da u domaćoj filmskoj produkciji ima svježeg razmišljanja, drugačijeg kuta gledanja, novih načina kako prikazati stvari o kojima se ne govori prvi put, ali su uvijek aktualne.

“Brojem 55” počeo je serijal ratnog filma s temama iz Domovinskog rata. Milić je i tim filmom, temeljenim na istinitim događajima, uspio pokazati da se u našoj kinematografiji može otići korak dalje te da je moguće prikazati dramatičan period naše povijesti na kvalitetan način.

“Živi i mrtvi” ponajbolji su naš ratni film koji poručuje da se povijest ovdje ponavlja, odnosno da se ratovi vode uvijek za isto, pri čemu je jedina konstanta da se gine.

– Na ovim prostorima ratovi se vode gotovo uzročno-posljedično svakih 50-ak godina s gotovo istim sudionicima, odnosno njihovim potomcima, no oni nisu nužno uvijek na istoj strani. Tako imamo paradoks da su Martin i Ferid 1943. godine u istoj domobranskoj jedinici, dok su 1993. Martinov unuk Tomo i Feridov unuk na suprotnim stranama. Tu se još pojavljuju i duhovi koji simboliziraju prošlost i naglašavaju činjenicu da vojnici svih sukobljenih strana na kraju obično završe na istom mjestu – u zemlji, jer jedino tamo i mogu biti zajedno – kaže Kristijan Milić prisjećajući se svog prvog igranog filma za koji je osvojio čak osam Zlatnih arena u Puli 2007. godine. Bilo je to veliko iznenađenje, pogotovo stoga što je “Armin” Ognjena Sviličića slovio za velikog favorita. Možda je prevagnulo i to što hrvatska kinematografija do tada nije iznjedrila nijedan ozbiljniji ratni film, pa je žiri nagradio baš Milićev. Koji, usput, smatra, da ovo nije samo ratni, već...

Ratni i antiratni

– Prema mojem mišljenju, svaki je ratni film ujedno i antiratni. Naročito ako je koliko-toliko uvjerljiv i objektivan – kaže o tom filmu.

Jednaku pozornost privukao je i njegov drugi film, “Broj 55”, ponovno ratni. I ponovno je osvojio osam Zlatnih arena u Puli, sedam godina nakon prvijenca. Dok su jedni sipali hvalospjeve da je to najbolji hrvatski ratni film, drugi su optuživali da Milić nije išao dovoljno daleko, odnosno da je četnike trebao prikazati u još gorem svjetlu.

– Srpske snage u filmu, dakle JNA ročnici, rezervisti, specijalci i četnici, prikazane su strogo iz vizure naših vojnika oko kojih neprestano lete meci. Onoliko dobro koliko ih u tom kaosu mogu vidjeti oni, toliko ih dobro vidimo i mi. Tu apsolutno ništa ne bih mijenjao. Jedino bih snimio sve one kadrove koje zbog niza nesretnih okolnosti nismo stigli snimiti. Uzmimo “partizanske filmove”, oni su postali predmetom sprdnje upravo zahvaljujući neobjektivnom prikazu partizanskih snaga u odnosu na njihove neprijatelje. Upravo smo se zato trudili ne prikazati četnike na način na koji bi ih prikazali u “partizanskom filmu”, što ne znači da nije bilo i vrlo kvalitetnih partizanskih filmova. Osobno volim dobre ratne filmove i mislim da o ovom ratu nije snimljeno gotovo ništa s obzirom na golem broj potresnih i zanimljivih ratnih priča i događaja. A kvalitetan ratni film izuzetno dobro prođe i u svijetu – kaže naš uspješni redatelj koji se ne može složiti da u hrvatskoj kinematografiji nema dovoljno komedija.

– Meni se čini da jedino komediju i imamo. Upravo nam je u kina stigao novi film Ivana-Gorana Viteza koji spaja ratni film s komedijom i koji će, sudeći po odličnom traileru, ostvariti odličnu gledanost. Komedija nije moj prvi izbor, ali svakako bih se volio baviti filmom strave ili kriminalističkim filmom.

A zašto nemamo horora? Milić ima odgovor i na to.

– Mnogi ljudi koji se kod nas bave filmom horor smatraju filmskim smećem. Ja sam jedan od rijetkih redatelja koji je uopće i radio horore u kratkoj formi i pokušao ih nekoliko puta raditi i u dugoj. Na jednom od natječaja u odbijenici je pisalo da Hrvatska ne može, čitaj: ne smije, financijski poduprijeti takve filmove, ali to je bilo davne 2005. Vremena se, nadam se, mijenjaju, a uz mlade snage poput Darija Lonjaka ili Davida Kapca nadam se da ćemo uskoro gledati i prvi pravi dugometražni hrvatski horor – ističe Milić.

Iako talentiran za najveće filmske dosege, Kristijan Milić bacio se i na sapunice: redatelj je u seriji “Kud puklo da puklo”. To je određeni odmak od filmova po kojima ga najviše poznajemo pa je svakako zanimljivo zašto je prihvatio rad na seriji. Smatra li da su sapunice ili telenovele stanovita degradacija glumačkog i redateljskog poziva?

– Ovo je već četvrta sapunica na kojoj radim u posljednjih osam godina. U Hrvatskoj je nemoguće živjeti od filma, a režiranje sapunice svakako je bolje od kopanja kanala. Dapače, riječ je o odličnoj vježbi redateljske snalažljivosti i izdržljivosti. Isto vrijedi i za glumce – kaže Milić, za kojega se kaže da je izrazito konzervativnih svjetovnih i političkih nazora.

– Ne znam jeste li znali da je David Lynch bio republikanac i da mu je najdraži predsjednik bio Ronald Reagan. Mnogi su kritičari njegove filmove smatrali prikrivenom kritikom Reaganove politike, a Lynch je bio jako nesretan zbog toga. Dakle, osobni su stavovi nebitni, a filmove neka svatko tumači kako ga je volja – kaže redatelj uz dodatak da je izišao i na posljednje izbore, ali da ne želi kazati koga je zaokružio.

Uz Milićevu karijeru veže se i jedan kuriozitet: nastanak prve hrvatske gej sapunice.

– Taj uradak snimljen je u posljednja dva ili tri dana snimanja serije “Najbolje godine”. Autor je projekta Vedran Mažuranić koji je po profesiji snimatelj zvuka. On je bio scenarist, redatelj, snimatelj i jedan od glavnih glumaca, dok sam se ja našao u ulozi montažera, ali i u jednoj od sporednih uloga. U pauzama “pravog” snimanja našla bi se ekipa već spomenute serije i po njegovu scenariju i uputama paralelno snimala tzv. “pilot za prvu hrvatsku gej sapunicu”. Na zahtjev produkcije on je skinut s YouTubea, ali se još uvijek može naći na privatnim kanalima

Ističe kako nema privatnih favorita, ali ispada da gotovo sve projekte radi s Marinkom Prgom i Slavenom Knezovićem. S njima surađuje još od akademskih dana i nikada nije požalio zbog toga.

Inače, hrvatski je film u posljednjih godinu dana dobio nekoliko vrijednih nagrada. Postavlja se logično pitanje imamo li konačno uspješan film ili to nije stvar osvojenih nagrada. Odnosno, je li hrvatski film spreman i za najviše domete, poput rumunjskoga.

Može i film i mimohod

– Mislim da su hrvatski filmovi ostvarili doista velike uspjehe u posljednje vrijeme. Prije nekoliko godina hrvatski film nije imao šanse ni za prikazivanje u Cannesu, a kamoli za pobjedu na jednom od festivalskih programa. Mi ne da nemamo socijalno angažiranih filmova, nego mislim da ih je zapravo previše. No, kako ja pratim i dokumentarne i kratke filmove, moguće je da oni nisu dovoljno dostupni široj javnosti. Ne mislite li da su npr. “Metastaze” socijalno angažiran film? – pita Milić.

U Hrvatskoj se ponovno razvila i polemika o tome treba li nam jedan veliki studio. Naime, nedavno je jedan takav najavljen.

– Mi imamo još uvijek jedan od najboljih studija u ovom dijelu Europe i nalazi se u Jadran filmu. Što se tiče stranih produkcija, u posljednjih nekoliko godina stvarno ih ima napretek. No, sigurno ne bi škodilo da se izgradi još pokoji studio.

Ministar obrane na odlasku Ante Kotromanović prošlog je ljeta bio izrazio želju da Milić režira vojni mimohod. Kakav je bio njegov odgovor na tu ponudu?

– Budući da se bavim filmskom režijom, smiješno je očekivati da ću dati prednost mimohodu. No, s obzirom na to da se te dvije stavke ne financiraju iz istih izvora, zašto ne bi paralelno bilo i mimohoda i ratnih filmova? – zaključuje jedan od naših najperspektivnijih redatelja čija je najpoznatija rečenica ona kojom opisuje svoj kreativni put: “Sa 17 godina gledao sam ‘Taksista’ i shvatio što želim u životu”.

Trebalo je neko vrijeme da mu se ta želja i ostvari. A sad kad mu se ostvarila, odlično mu ide. 

>>Kristijan Milić: Ne znam jesam li ja prava osoba za mimohod

>>I sam sam bio tenkist. Osjećaš se moćno, ali znaš da od tebe može ostati samo mrlja

Komentara 1

Avatar Podanak
Podanak
16:43 15.01.2016.

Ne dirajte mi kanale!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije