Prije nekoliko godina razgovarali smo o energetskoj tranziciji na način da brojimo električne automobile, zagovaramo sunčane elektrane i postavljamo klimatske ciljeve. Danas smo već u potpuno novoj fazi. Umjetna inteligencija mijenja ekonomiju, sigurnost, industriju i način rada. A sada počinje mijenjati i energetiku. Paradoks energetske tranzicije je u tome da se zbog klimatskih ciljeva sve manje ulaže u naftu i plin, dok novi obnovljivi izvori, mreže i skladišta još nisu dovoljno brzo izgrađeni. Rezultat su više cijene, nestabilnost tržišta i veća potreba za državnim intervencijama. Opet se ponavlja ono staro učenje o strpljenju i patnji danas kako bi nam jednom bilo bolje. Danas Europa, prolazi kroz skuplje i nestabilnije razdoblje kako bi dugoročno postala energetski neovisnija i sigurnija. Tu treba puno pažljivog planiranja, ali i dobre komunikacije kako bi građani razumjeli što se zapravo želi napraviti.
Tu dolazimo i do još jednog paradoksa o kojem se još uvijek premalo govori. Potrošnja energije usprkos svim mjerama energetske učinkovitosti stalno raste zbog digitalizacije, podatkovnih centara, elektrifikacije prometa, dizalica topline za grijanje i sada eksplozije umjetne inteligencije. Samo jedan veliki AI podatkovni centar danas može trošiti koliko i srednje velik europski grad. Neki novi projekti o kojima se govori u Europi i SAD-u planiraju kapacitete od više gigavata priključne snage. To više nisu “server sobe”. To su nove industrijske zone 21. stoljeća. U Hrvatskoj se prošlih dana žustro vodila rasprava oko projekta Pantheon. To nije samo lokalna priča iako je bilo fascinantno primijetiti eksploziju lokalnih stručnjaka i komentatora koji odjednom znaju sve o toj temi. Zanemarimo zasada opravdanu skepsu nakon zadnjih tridesetak godina da možemo na noge staviti jednu ovako veliku i značajnu kapitalnu investiciju bez obzira radi li se o podatkovnom centru ili projektu iz energetike, zdravstva ili poljoprivrede. Zanemarimo i poznatu činjenicu da nas je najlakše mobilizirati da budemo protiv, protiv bilo kakve investicije ili promjene bez obzira kako status-quo sumorno izgledao.
Činjenica je da bi Pantheon mogao trošiti više električne energije nego Grad Zagreb. To nije pretjerivanje. To smjer u kojem se digitalna ekonomija zaista kreće. S druge strane, elektroenergetski sustav ne funkcionira kao Netflix. Struja se ne može “streamati” bez ograničenja. U svakom trenutku proizvodnja i potrošnja moraju biti gotovo savršeno uravnotežene. Ako sustav izgubi ravnotežu, dolazi do poremećaja frekvencije, a onda i do raspada mreže. Elektroenergetika nije običan tržišni sektor. Ona je pitanje nacionalne sigurnosti i to treba pod hitno shvatiti. U prošlosti je Hrvatska imala tek nekoliko desetaka velikih proizvodnih objekata. Hidroelektrane, termoelektrane, nekoliko većih industrijskih potrošača. Sustav je bio relativno centraliziran i predvidiv. Danas imamo desetke tisuća malih proizvođača. Građani sa sunčanim elektranama na krovovima kuća, male sunčane elektrane na krovovima proizvodnih pogona i na skladištima, baterije, punionice za električne automobile, dizalice topline. Takav sustav sve će se teže balansirati. Samo će umjetna inteligencija moći upravljati tolikim brojem decentraliziranih izvora i potrošača u stvarnom vremenu.
Tu nastaje još jedna velika ironija našeg vremena. AI će povećati potrošnju energije, ali bez AI-a više nećemo moći upravljati energetskim sustavom. Zato danas više nije dovoljno govoriti samo o obnovljivim izvorima. Moramo govoriti i o mreži, fleksibilnosti i upravljanju sustavom. Europa ulaže stotine milijardi eura u novu energetsku infrastrukturu upravo zato što je shvatila da tranzicija nije samo pitanje proizvodnje energije, nego pitanje upravljanja kompleksnim sustavom. Procjene Europske komisije govore da će samo u elektroenergetske mreže do 2030. trebati uložiti više od 500 milijardi eura. Sunce i vjetar bez mreže nisu energetska sigurnost. Oni su samo potencijal. Povijest energetike uvijek je bila povijest tranzicija koje neko vrijeme koštaju više nego što političari žele prihvatiti ili priznati. Idućih deset godina biti će obilježene borbom za dvije stvari – za energiju i za računalnu snagu. Industrija, građani, promet i digitalni sektor natjecat će se za iste izvore električne energije.
AI podatkovni centri već danas traže dugoročne ugovore za opskrbu strujom iz obnovljivih izvora. Velike tehnološke kompanije ulažu izravno u solarne i vjetroelektrane jer ne žele ovisiti o nestabilnom tržištu. To sve znači da energija više nije samo roba. Energija je strateška kategorija. Država će očito tu imati sve važniju ulogu. Tržište samo po sebi ne može garantirati sigurnost sustava. Svaka moderna država pa i Hrvatska trebat će ozbiljno energetsko planiranje. Novo planiranje koje razumije digitalnu ekonomiju, umjetnu inteligenciju i decentralizirane izvore energije. Planiranje koje više neće moći raditi stranački poslušnici s upitnim diplomama nego ozbiljni stručnjaci i ljudi sa znanjem i integritetom. To ćemo trebati promijeniti ne zato što će to od nas tražiti OECD, nego zato što će sve drugo voditi u pravu katastrofu.
Hrvatska tu ima veliku priliku. Imamo sunce, vjetar, geotermalni potencijal i relativno stabilan elektroenergetski sustav. Imamo LNG terminal na Krku i dobar geografski položaj. Nažalost, još smo uvijek smo spori i neodlučni. Administrativno spori. Institucionalno spori. Ponekad i mentalno spori. Vrijeme više nije neutralno. Tko prvi izgradi stabilan i održiv energetski sustav baziran na obnovljivim izvorima energije, privući će industriju budućnosti. Tko ne uspije, ostat će tržište za tuđe proizvode i tuđe tehnologije. Zato je projekt Pantheon i velika prilika. Ako postigne da se uspavane institucije probude, a to bi se moralo dogoditi ako se želi izgraditi tri nova dalekovoda i proizvodni kapacitet sunčanih elektrana i baterija koji je potreban, onda će to biti točka prekretnica u hrvatskoj povijesti. Na kraju, AI neće zamijeniti odgovornost i to je najvažnija poruka ove priče. Tehnologija sama po sebi ne spašava društva. Društva spašava sposobnost da tehnologiju koriste mudro i strateški. Europa, čini se, to polako počinje razumijevati. Hrvatska mora odlučiti želi li u toj novoj Europi biti promatrač ili sudionik.
Otvori KEKS Pay
