Jedna od najporaznijih, premda nenamjeravanih, spoznaja koju su nam ponudile teorije o totalitarizmu jest ona da čovječanstvo ne postoji. Samo nacije imaju memoriju, sjećamo se samo onih koji su ubijeni u ime nacije – ili zato što su bili “pogrešne” nacije – dok one koji su ubijeni u ime čovječanstva, klase, ili nekog sličnog socijalnog konstrukta, naše sjećanje izdaje. Htijući ponuditi neku vrstu naknadne pravde i žrtvama univerzalne komunističke ideologije, teorije o totalitarizmu udarile su na granice naše memorije. Komunistički kenotafi ostaju prazni. Milijuni smrti komunističkog terora izbrisani su iz našeg sjećanja. Tih žrtava sjećamo se samo ako njihovu smrt na izvjestan način falsificiramo, otmemo univerzalnom sjećanju i prisvojimo u sjećanje nacije. Drugim riječima, ako žrtve komunizma pamtimo na način na koji pamtimo žrtve nacizma. Međutim, to su različita sjećanja, različite smrti. Ako bismo Sedlarovu filmu “Jasenovac – istina”, inače punom falsifikata i grubih neistina, htjeli pridati bar nešto od tragike, onda je to taj pokušaj da se probiju granice naše memorije tako što će se žrtvama ustaša pribrojiti žrtve komunista, što će se, pored ustaškog Jasenovca, sada govoriti i o “komunističkom Jasenovcu”. Sedlarov pokušaj je, naravno, sramotna i moralno nakazna karikatura, ali govori o jednom stvarnom problemu – problemu da se žrtve komunizma komemoriraju na onaj način na koji komemoriramo žrtve nacizma. Sedlarov film, također, svojim grubim činjeničnim falsifikatima povlači i pitanje je li to moguće učiniti bez falsificiranja našeg sjećanja? Ili, drugim riječima, zašto nam je potrebno sjećanje na Jasenovac i žrtve ustaškog terora da bismo osnažili naše sjećanje na žrtve komunističkog terora? Zašto je naša memorija žrtava koje su ubijene u ime komunizma tako slaba i nepouzdana, dok ćemo žrtve koje su ubijene u ime nacije ili rase uvijek pamtiti?
Ne radi se tu o lažnoj, ideologiziranoj svijesti, koja bi svoju selektivnost prispodabljala nekakvim heteronomnim ideološkim motivima. Nije riječ o podložnosti komunističkoj propagandi, već o nečem puno gorem – o tome da naša svijest nema memorijskih alata s pomoću kojih bi pamtila komunističke žrtve. U tom smislu su komunistički zločini nezamislivi. Jasenovac će se uvijek pamtiti, dok god postoje Srbi, Židovi ili Romi (a ne nekakvi “antifašisti”), jer su te žrtve, ubijene na zvjerski način, kao ne-ljudi, sigurne u memoriji tih nacija. Sjećanju na njih nije čak potrebna nikakva službena potvrda ili državna komemoracija.
Žrtve komunističkog terora, čak i kada su po brojnosti veće od žrtava nacizma, ostaju nedostupne našem sjećanju. Oni koji su ubijeni u ime čovječanstva, izbrisani su iz njegove memorije, i u smrti ostaju ne-ljudi. Nijedna nacija ne može preuzeti na sebe komemoriranje tih žrtava, jer sjećanje nijedne od njih ne posjeduje privilegirani odnos prema univerzalnom idealu u ime kojih su one ubijane. Univerzalna svijest, koja bi ih na primjeren način čuvala u sjećanju, ne postoji.
Ova strukturna nemogućnost izgradnje primjerenog sjećanja na žrtve komunizma, imanentna nemogućnosti komemoriranja “komunističkog Jasenovca”, svjedoči nam dvije različite vrste sjećanja, o dvije smrti. Kada je Martin Malia, urednik i autor “Crne knjige komunizma”, ustvrdio da su smrt ukrajinskog djeteta u Holodomoru i smrt židovskog djeteta u Varšavskom getu “iste”, on je pokušao doprijeti do univerzalne memorije čovječanstva u kojoj bi užasi ovih dviju smrti bile moralno izjednačene. Ali, taj pokušaj je, prije, samo osvijestio izostanak moralne empatije naše pretpostavljene univerzalne svijesti. Točnije, njeno nepostojanje. Zbog toga se nikada nećemo na isti način i s istom sviješću sjećati žrtava komunizma kao žrtava nacizma. Falsificiranje činjenica neće pridonijeti prevladavanju inherentnih ograničenja naše moralne svijesti. Jedino je moguće da postanemo svjesni tog moralnog ambisa čovječanstva.
Tu opasnost i dvojnost našeg sjećanja ne smije zanemariti ni naša osuda totalitarnih režima, moralno izjednačavanje komunizma i nacizma, jer njih ne pamti ista svijest, i pritom ćemo prije biti suočeni s falsificiranjem i brisanjem svijesti na zločine nacizma nego što ćemo osvijestiti zločine komunizma. Htijući proširiti granice naše memorije, samo ćemo pridonijeti njenom sužavanju. Da bismo i jedne i druge žrtve komemorirali, moramo biti svjesni njihove razlike. Tada naša osuda totalitarnih režima neće biti tek floskula, a naše komemoriranje izloženo moralnom sunovratu i sinonim sužavanja naših duša.
>> Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem
William Endhal u svojoj knjizi "Stoljeće rata" pokušava pokazati i dokazati uzroke dva velika svjetska rata i međuratna događanja. Dakle, postoje i druge istine osim one općeprihvaćene o mračnom fašizmu i nacizmu gdje su ljudi i narodi odjednom poludjeli i počeli ubijati druge. Sve ima svoje uzroke i svoje posljedice. Mi razgovaramo o posljedicama a o uzrocima ne znamo ništa. Mada ni o posljedicama ne znamo puno. Znamo ono što su pobjednici zapisali i nametnuli kao istinu. U Hrvatskoj sedamdeset godina slušamo o ustaškim zločinima a o partizanskim i komunističkim zločinima se još uvijek šapuće. O ustaškim zločinima znamo baš sve pa i puno više. Ispada da su ustaše došle u kamionima iz fašističke Italije i, samo tako, počeli klati srpsku nejač. Svjedočili smo Domovinskom ratu koji je, na neki način, repriza onoga što se zbivalo četrdesetih godina, istina sa znatno drukčijom pozadinom. Nema fašističke Italije, nema nacističke Njemačke, nema ustaških dolazaka kamionima iz Italije ali imamo krvavi rat. Opet imamo "srpsku nejač" i neke druge "krvožedne ustaše" među koje je strpan čak i jedan Stipe Šuvar. Što imamo? Imamo srpsku mitomaniju i srpske laži. Svi smo to gledali a još se uvijek sporimo gdje je prava istina. Što onda reći o ratnim i poratnim zbivanjima četrdesetih, kad je samo jedna strana zapisivala i nadopisivala svoju istinu. Tu je uzrok svih nesporazuma i podjela. Nema istine a laži još uvijek caruju. Zato se i žrtve drugačije tretiraju, Kad istina potisne laži, sve će sjesti na svoje mjesto. Svaka žrtva će biti žrtva i svaki zločin će biti zločin. I suze svake majke će biti jednako vrijedne. Nažalost, daleko smo od toga. Zbog poznatih okolnosti.