Dvije godine nakon knjige „Hrvatska stvarnost u Deset zapovijedi“, dr. sc. Goran Granić (71) objavio je novu knjigu „Kako dosanjati Hrvatsku demokratsku, pravednu, socijalnu, jednakih šansi i prosperitetnu“. Doktor znanosti, stručnjak za energetiku, bivši generalni direktor HEP-a, direktor Energetskog instituta Hrvoje Požar, potpredsjednik Hrvatskog sabora, potpredsjednik i zamjenik predsjednika Vlade te autor Ustavnog zakona o manjinama i Zakona o vjerskim zajednicama, danas umirovljenik, iznosi rješenja za bolju Hrvatsku. S njime razgovaramo o novoj knjizi objavljenoj u nakladi Večernjeg lista.
„Kako dosanjati Hrvatsku demokratsku, pravednu, socijalnu, jednakih šansi i prosperitetnu“... Pomalo sanjarski naslov, netko bi rekao i utopistički. Kad možemo očekivati takvu Hrvatsku? Odnosno, zašto je još nemamo?
Ideja o demokratskoj, pravednoj, socijalnoj, jednakih šansi i prosperitetnoj Hrvatskoj nije utopija, već visoko podignuta ljestvica naših očekivanja. Ona je nužna da bi se odredio smjer razvoja društva. Mislim da to nije sporno za većinu građana, ali to nije put posut cvijećem, nego je nužna energija svih građana, kreativnost, znanje, pozitivna energija, tolerancija i međusobno uvažavanje. Postavljeni cilj neće se ostvariti sam po sebi, već je potrebno na trenutak „stati na loptu“, osloboditi se svih ideoloških podjela kojima je hrvatsko društvo duboko prožeto i koje se reflektiraju mržnjom prema drugom i različitom. Nužno je da pristupimo rješavanju nagomilanih društvenih problema na temelju vrijednosnog sustava koji želimo izgraditi, ostavljajući ideologije iza sebe, valorizirajući sporna pitanja na temelju vrijednosti koje želimo izgraditi u hrvatskom društvu. Najveća su prepreka ideološke podjele, koje su i najveće društveno zlo, jer ideologije funkcioniraju na temelju podjele, onaj tko prihvaća određenu ideologiju je dobar, a drugi je neprijatelj kojeg treba isključiti, a često i fizički eliminirati. Najbolji primjer takvih odnosa je podjela na simpatizere ustaša i partizana, koja traje 75 godina. Oslobođeni ideologija, vrednujući pravo na život kao osnovno ljudsko pravo treba reći da je ustaški pokret zločinačka organizacija jer je odgovoran za zločinačku ideologiju i zapovjednu odgovornost u ubijanju i zatvaranju u logore nevinih ljudi po nacionalnom, vjerskom i političkom kriteriju. Jednako tako, Komunistička partija, koja je bila vrh zapovjedne odgovornosti i nosilac ideologije s predumišljajem osvajanja vlasti i uvođenja diktature, odgovorna je za zločine tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Partizani su vojna formacija antifašista i kao takvi su pojedinačno odgovorni za pojedinačne zločine kao svaka vojska, a za sve zločine odgovorna je Komunistička partija, odnosno zapovjedni lanac u partiji, pa je prema tome Komunistička partija zločinačka organizacija. Može se smatrati da su partizani namjerno istaknuti kao suprotnost ustašama kako se ne bi otvorilo pitanje odgovornosti Komunističke partije. To je kao da za zločine tijekom Drugog svjetskog rata optužiš njemačku vojsku, a ne Hitlera i njegovu organizaciju.
Ove godine obilježavamo 30 godina hrvatske samostalnosti. Što su političke elite u tom razdoblju učinile dobro, a što su zeznule?
Bilo bi jednostavno kada bi se moglo reći: zeznuli smo to i to. U ovih 30 godina traje vrlo složen proces desetak društvenih tranzicija koje se međusobno isprepleću i otežavaju taj proces. Hrvatska je u svakom segmentu napravila iskorake prema tom cilju, ali se u isto vrijeme pokazuje da smo blokirani i usporeni te postoji mnogo neželjenih manifestacija. Posebno je zabrinjavajući porast netolerancije i izostanka komunikacije među različitim političkim opcijama i nosiocima vlasti na svim razinama. Ne bih nikome sudio i pokazivao prstom u krivca. Predlažem drugi put, mobilizaciju društva i raščišćavanje sa svim ideološkim podjelama i zabludama kako bi se postavio zdrav temelj za daljnji razvoj Hrvatske. O tome sam pisao u knjizi.
Vjerujete da je ključ za otvaranje vrata kako dosanjati željenu Hrvatsku poniznost, bogatstvo duha koje je poželjno kod svih onih koji se žele uključiti i pridonijeti ostvarivanju sna o željenoj Hrvatskoj. Misli li se tu samo na nedostatak poniznosti političkih struktura ili i šire?
Mislim da je problem širi. I političke strukture stvorili smo mi građani. Nitko ne može pobjeći od svoje odgovornosti prilikom izbora, glasajući ili ne glasajući. Važnu ulogu trebaju imati obrazovni i znanstveni sustav, gospodarstvo, vjerske zajednice i nevladin sektor. Svatko bi se pojedinačno i na temelju institucija trebao zapitati koliko pridonosi ili ne pridonosi toleranciji i razvoju društva. Put nije jednostavan, ali je cilj ostvariv.
Tvrdite da je hrvatsko društvo na raskrižju. Kamo vode ti putovi i hoćemo li odabrati pravi smjer?
Danas imamo put nezadovoljstva, demoralizacije, jačanja netolerancije, sebičnosti. Želio bih da se to od sutra počne mijenjati. Posebno me kao vjernika vrijeđa da se u ime Boga zaziva netolerancija, neprihvaćanje različitosti. Pa početak vjerovanja u Boga jest u slobodi izbora i različitosti. Zato se zalažem da Crkva bude odvojena od države, jer se vjera ne može nametati zakonski ili elementima prisile, vjera je osobni izbor, a svaka obitelj ima pravo na odgoj prema vlastitim svjetonazorima, ali u temelju svakog odgoja mora biti tolerancija i prihvaćanje različitosti. Vjerujem da na području Hrvatske nikad više neće biti preodgoja koji diktira država.
Koliko je korupcija raširena u Hrvatskoj i u kojoj mjeri je postala „normalan“ oblik ponašanja?
Korupcija je tumor društva i kao kod svih tumora, zadnja obrana je kirurški rez i nakon toga terapija. Svi liječnici preporučuju prevenciju ili rano otkrivanje tumora, a analogija se može primijeniti i na korupciju. „Snalaženje“ još uvijek ima pozitivnu konotaciju u hrvatskom društvu, a to treba mijenjati kroz sve razine obrazovanja i rada. Zakoni trebaju biti kvalitetniji, kontrole također. Potrebno je također riješiti pitanje javnog i privat - nog s jasnim razgraničenjem. Određeni sustavi kao obrazovanje, zdravstvo, znanost, kultura, nužna infrastruktura trebaju ostati u javnom vlasništvu, ali treba omogućiti i privatnu inicijativu.
U prošloj knjizi bavili ste se pitanjem kako pomiriti podijeljeno društvo. Ima li napretka?
Nažalost nema, mislim da nismo napredovali, nego nazadovali. Sve podjele ostaju, a pojavljuju se nove. Postali smo društvo monologa, a u ponašanjima pojedinih ljudi ili grupacija mržnja se može i fizički uhvatiti. Također je važno napomenuti da se naše društvo ne razvija kao otok, nego je dio Europske unije i svijeta. Pandemija je otvorila niz pitanja ljudskih sloboda, ali i pitanja odgovornosti i obveza u društvu. Vjerujem da će se u skoroj budućnosti pristupiti reviziji definicije slobode s uključivanjem ne samo prava nego i obveza i odgovornosti svakog pojedinca i zajednice.
Pišete da vjera, nada i ljubav moraju postati naše najjače oružje, te da treba promicati uspjeh, izvrsnost i inovativnost. Kako u ljudima probuditi ili održavati nadu da je takvo nešto moguće?
To će biti onog trenutka kada to bude vodeći put u osobnom životu svakog pojedinca. Je li to moguće? Odgovor je „da“ i vjerujem da će se ostvariti i prije nego što se misli, ali potrebno je da svatko od nas pojedinačno i kao zajednica krenemo tim putom.
nikad pola bagi, pola tebi, pola meni nije bio, niti će biti relevantan sugovornik kojeg se uvažava, koliko god se trudili.