Kada je Steven Spielberg 1977. godine predstavio svoj danas kultni sci-fi film "Bliski susreti treće vrste", vjerojatno nije imao na umu susret Elizabete i Marije, ali – ironija je u tome – svaka priča koja zadire u susret poznatog i nepoznatog nosi u sebi odjek nečeg biblijskog. Kao što Spielbergova leteća svjetla lebde nad ravnicama i gradovima, u Lukinu evanđelju lebdi napetost između nečega vrlo bliskog i istovremeno zastrašujuće udaljenog. Elizabeta, žena od krvi i mesa, postavlja pitanje koje odzvanja kroz vjekove: "Tko sam ja (da majka moga Gospodina dolazi k meni)?" To nije tek skroman upit, već egzistencijalni šamar koji nas tjera da se suočimo sa sobom. U toj "Elizabetinoj epifaniji", distanca ne poništava bliskost, nego joj daje jasnoću – poznato odjednom zabljesne u novom svjetlu. Susret s Marijom mijenja uobičajene uloge: starija rođakinja postaje promatračica novog poretka. Dijete u njezinoj utrobi reagira na nešto veće i tajanstveno – toliko intimno da ih povezuje, a opet razdvaja.