Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
U POVODU

Važniji EU i NATO ili Kuba?

12.06.2008.
u 16:07

Kad se za desetak dana u zgradi UN-a na East Riveru, na primanju koje organizira hrvatska diplomacija, bude slavio Dan hrvatske državnosti, obilježit će se i punih šesnaest godina od službenog ulaska naše zemlje u članstvo svjetske organizacije.

U New Yorku je tog 22. svibnja 1992. u Općoj skupštini UN-a govorio predsjednik Franjo Tuđman, a na primanju u veliku obitelj naroda koju čine 192 zemlje svijeta čestitali su predstavnici iz svih centara moći, od Londona, Washingtona, Moskve do onih iz pokreta nesvrstanih kao i iz islamskih zemalja. Neki od njih uradili su to iskreno želeći novoj državi sve najbolje, a drugi diplomatski kurtoazno, u bijelim rukavicama. Puno se toga od tog datuma dogodilo i promijenilo u međunarodnim odnosima, u percepciji Hrvatske u svijetu, u našoj unutarnjopolitičkoj sceni, na Pantovčaku i Banskim dvorima.

Jedno je ostalo isto, a to je da i nakon 16 godina državnosti nismo svima u svijetu podjednako dragi ili loši pa i hrvatska službena politika točno zna tko su oni koji i dalje iskreno pružaju ruku želeći biti partnerima te prepoznaju i one koji drže figu u džepu kad razgovaraju o Hrvatskoj ili na svjetskoj sceni pokušavaju krojiti našu budućnost. Hrvatska je u 16 godina prešla nevjerojatno dugi put, pobijedila agresora u nametnutom ratu, oporavila gospodarstvo i dokazala se kao miroljubiva i perspektivna zemlja. Iako neki analitičari znaju kazati da je to malo godina za političku punoljetnost, Hrvatska je potvrdila da može ubrzati sve procese.

To se vidjelo i 17. listopada 2007. kad su u Općoj skupštini za našu zemlju glasovale gotovo sve članice UN-a i izabrale nas u nestalno članstvo Vijeća sigurnosti. Za Hrvatsku su ruku podigli Amerikanci, Francuzi, Nijemci, Britanci, ali i afričke zemlje, nesvrstani, islamska grupacija. Dok su velike sile u nama vidjele dobar primjer drugima na Balkanu, zemlje u razvoju i nesvrstani prepoznali su one koji će razumjeti njihove probleme. Ulazeći u šesti mjesec članstva u Vijeću sigurnosti, gdje smo i predsjedajući protuterorističkim odborom, naš državni vrh i građani mogu biti zadovoljni komplimentima koje primamo.

Možda su ostali razočarani oni koji su u zvučnoj funkciji članstva u VS-u vidjeli glamur i političku dominaciju te očekivali da će se na East Riveru svakog dana događati neka čuda! Politika djelovanja Hrvatske u VS-u umijeće je mogućega i ona ne podnosi brzoplete i nestrpljive, a pravo lice urađenog pokazat će se puno kasnije. Možda tek kad prestanemo biti dio tog prestižnog političkog skupa. Upravo na vanjskopolitičkom terenu UN-a često se međusobno dokazuju ili prepucavaju Pantovčak i Banski dvori. Mesić ima savjetnika koji vjerojatno najbolje od svih poznaje ustroj UN-a, ali to nije dovoljno, a Sanader je važnu ulogu hrvatskog predstavnika povjerio veleposlaniku Nevenu Jurici.

Možda Jurica mnogima nije najidealnije rješenje, pa ni Pantovčaku koji je potpisao vjerodajnice, ali sigurno nema boljeg diplomata koji razumije što žele Banski dvori i kako to provesti u djelo. Na prigovore da smo naklonjeniji američkoj i europskoj skupini u UN-u ne bi se trebalo osvrtati jer kako zamjeriti nešto što je godinama zacrtano u Vladinim planovima, a to je primanje u NATO i EU.

Htjeli to prihvatiti ili ne, taj cilj se neće ispuniti uz pomoć malih afričkih ili latinoameričkih zemalja, nego uz Washington i Bruxelles s kojima smo i prije trebali jačati prijateljstvo. Hrvatska pripada zapadnoj kršćanskoj civilizaciji i to ne treba skrivati nigdje, pa ni u VS-u. Unatoč mogućoj ljutnji Kube!

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?