“Negdje dolje, na ulici, djeca nastavljaju udarati loptu u nepregledna metalna vrata podzemnih garaža i to je zvuk kojeg se ne mogu sjetiti iz mog djetinjstva u Ilici. Samo škripa tramvaja i jezičac elektriciteta, za vrijeme dugih kiša.”
Hrvatska je postala toliko preplavljena domaćim književnim autorima da je iz mora djela zaista teško izvući ona koja se po nečemu izdvajaju. No ''Ljudožderi'' Tomislava Zajeca zaista su osvježenje, i to ono koje 'sjedne' tek nakon dužeg čitanja.
Roman o mladim Zagrepčanima ispričan je umornim glasom pripovjedača, koji se iz priče u priču mijenja i nadovezuje na sasvim slučajan način s onom prethodnom pričom. Na prvi pogled kao da gledamo napisane slike, toliko je okolnih detalja uloženo u opis svakog elementa priče da vam se čini kao da i sami poznajete taj prostor i te ljude koji opisuju svoj sasvim obično neobičan život: kao kad tužni čovjek koji se na kraju života počinje prisjećati i najmanjih detalja, onih koje u našem prepričavanju događanja obično zaboravimo. Što je prolaznik imao na sebi, koji je automobil prošao ulicom, kako su složene majice u ormaru i koje tablete ne smijemo zaboraviti popiti. A upravo ti detalji, ta sitna zapažanja slažu jasnu sliku i ne dopuštaju da previše lutamo u zamišljanju svijeta u kojem žive likovi ovog romana. Jasna i čista , kao Mihanovićeva slika, postaje svako okruženje likova koji rezignirano i kao pomalo tužno prolaze kroz život, isto kao i svi mi, sa svojim starim fotografijama, pogledima kroz prozor i na televizor.
“Znate li što epileptičari jedu za ručak? Jezik.”
Počnete li čitati Zajčevu novu knjigu, nemojte odustati ako to pomislite učiniti nakon prvih nekoliko stranica. Čekajte da se opisi i događaji kao puzzle slože u predivno ispričanu priču o međuljudskim odnosima kojih ponekad nismo ni svjesni. Svijet je malen i svatko svakog zna, svi smo međusobno povezani direktno ili indirektno i slučajni prolaznik sigurno je netko do koga bi došli nakon samo tri telefonska poziva. Epileptičar Kaja iz prve priče razapet je između starije djevojke i prijatelja Blaška koji postaje zvijezda Big Brother i dio svijeta hane iz druge priče. Haninog brata Niku u školi pretuče Benjamin iz pete priče, a njegov otac radi s Kajinim ocem...i sve tako dok se na kraju u proljetno poslijepodne svi likovi ne stope u jednu priču.
Autor se u romanu igra ritmičnim izmjenjivanjem kratkih i dugih rečenica, gubeći se u opisima i ponovo se vraćajući dijalozima. Na početku je čitatelj izgubljen i zaista je nemoguće dokučiti u čemu je štos, i što nas čeka u knjizi. Kako kako knjiga ide dalje, radnja dobiva svoj oblik i počinje sve više vezivati čitatelja za sebe: tjera ga da čita i odmota klupko unakrsno povezanih životnih priča, no istovremeno, možda zbog silne želje da doznamo što se dalje događa, kao da počinju smetati opisi sada kad tražimo dijaloge koji nam garantiraju akciju.
Lik A poznaje Lika B i lika C u jednoj priči, a njihova će imena spominjati sasvim nepoznati likovi u drugim pričama. Kao što rekoh, knjiga je sastavljena kao predivne puzzle. Komadić po komadić. Teško je na početku spojiti dva odgovarajuća komada priče, no kako radnja ide dalje, slika je sve jasnija i jedva čekate da vidite kraj i na nekom od zagrebačkih krovova napokon otkrijete i posljednju sjenu za slike.
Sve je slučajno i ništa nije slučajno. Priča o “velikom mjestu” koje se na kraju svodi na “malo mjesto” i životu koji postoji jedino u korelaciji s drugim životima.
Bilješka o piscu
Tomislav Zajec rođen je 1972. godine u Zagrebu gdje je i diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti. Do sada je objavio dva romana, tri zbirke poezije, autor je šest dramskih tekstova, od kojih su mu na pozornicama u Hrvatskoj i inozemstvu, izvedena četiri. Dobitnik je četiri nagrade za poeziju, te tri za dramsko stvaralaštvo.
Drame izvedene u profesionalnim kazalištima: John Smith, princeza od Walesa (ZeKaeM, Zagreb, 1998; Akademija dramske umjetnosti & Kamerni teatar, Sarajevo; The Arches Theatre, Glasgow; Theatre in the Mill, Bradford i Teatrul de Comedie, Bukurešt), Atentatori, (Teatar &TD, Zagreb, 2000), Svinje (Gradsko kazalište Joze Ivakića, Vinkovci, 2002), Galeb Jonathan Livingston (prema Richardu Bachu – Kazalište Merlin, Zagreb, 2003), Novi Nosferatu (Teatar &TD, Zagreb, 2003).
Profilova uspješnica
Krajem 2005. Zajčeva knjiga bila je an 2.mjestu najprodavanijih izdanaj beletristike u Profilovoj nakladi.
Otvori KEKS Pay
