Jednom davno u našoj zgradi na četvrtom katu živio je Tarzan. Ne sjećam se da ga je itko od susjeda ikada nazvao njegovim pravim imenom. Tarzan nije bio ni vješt ni dobar u odnosu prema životinjama, kvartovske mace je znao dobro podrepiti kad bi mu se našle na putu, nije se penjao po lijanama jer ih oko zgrade ipak nije bilo, a i plemenitost koja je krasila njegova imenjaka, omiljeni lik iz priče o odrastanju u džungli, njega je nekako zaobišla.
Ali, imao je drugih kvaliteta koje su opravdavale taj živopisan nadimak. Znao je urlati toliko jako i iskonski, ponajviše na svoju ženu i djecu, a kad je pokušao ući u konverzaciju sa susjedima, iz njegove dubine izlazili su neki neartikulirani glasovi, kao da je zaista odrastao u džungli. Ljeti je često hodao bos po ulici, poprilično su ga morila razna civilizacijska dostignuća i stege urbanih sredina, higijena mu nije bila jača strana i često je upadao u neprilike koje mogu izazvati međuljudski odnosi i suživot na manjem prostoru.
Naravno, Tarzan je doprinio i mom ambivalentnom osjećaju prema liku iz priče tako da se nikad nisam mogla posve opustiti u odnosu prema tom simpatičnom divljaku.
Tarzan je bio i sredstvo utjerivanja straha, pogotovo prema manjoj i naivnijoj djeci, dok su njegova vlastita bila tiša i povučenija, vjerojatno propisno i preventivno izlemana, tako da smo ga zobilazili u širokom luku.
Susjeda Đuka je živjela na trećem katu. Gotovo uvijek je bila pijana, a nije bilo zgodno naći se ispred njezina stana kad bi se slučajno otvorila vrata. Bio je doslovno zatrpan smećem, staklenim bocama i hrpama različitih pljesnivih ambalaža. Nije da smo se posjećivali, ali jednom sam se prilikom našla ondje. Susjedu Đuku jedne je večeri istukla njezina kći koja je živjela na drugom dijelu grada i ponekad dolazila u posjet majci, vjerojatno tražeći ostatke penzije. Moj je otac pronašao Đuku kako leži ispred stana i pozvao Hitnu pomoć i policiju.
Vratili su je drugoga dana, malo plavu i prilično trijeznu. Pojavila se na našim vratima i, kad sam otvorila, izvukla me na hodnik i gurnula mi u ruku svežanj novčanica. Kada su se iza mene pojavili iznenađeni roditelji, krezubo se nasmiješila i, odlučna da zahvali, inzistirala da me pošalje u dućan:
I tako sam se našla na vratima njezina stana i vidjela te pljesnive hrpe. Đuka je imala jednu prijateljicu s kojom se našla u sličnim interesnim sferama, Sofiju. Sofija je živjela nedaleko od nas, nije bila baš prava susjeda, ali često su u njezinu stanu zajedno provodile vrijeme, onako kako su najbolje znale. Jednom je moja, tada sedmogodišnja prijateljica, dok je sjedila u autu, koji je bio zaustavljen na semaforu, doživjela popriličnu traumu. Sofija je skočila na haubu pa na vjetrobransko staklo smijući se i vičući, podigla noge visoko u zrak, a pritom nije imala ništa ispod suknje. Đuka i Sofija također su dobro služile kao sredstvo zastrašivanja.
U jednoj nezgodnoj socijalističkoj građevini u kojoj sam provela dio života imala sam na stotine susjeda. Jedna od njih je puštala svog desetogodišnjeg sina da noću spava na foteljama koje su se nalazile u lobiju tog zdanja ne marivši pretjerano za pidžamu i četkicu za zube. Neki od susjeda toliko su voljeli slaviti kojekakve prigode u to ratno vrijeme ne obazirući se na druge susjede pa je tako iz skučenih soba i čajnih kuhinja ponekad glazba treštala do dugo u noć. Često, repertoar bi započinjao Thompsonovim glazbenim brojevima, a završavao Cecinim.
U zgradi u kojoj živim nalazi se kafić. Uz veliko razumijevanje prema ljudskim sklonostima zabavi, razumnom pretjerivanju koje uzrokuje alkohol, ponekad ne mogu ostati ravnodušna na psa kojeg su zavezali za uličnu svjetiljku, koji bolno cvili dok se vlasnik opija, na urlike u dva ujutro i svako toliko prijetnje nekog neshvaćenog pojedinca da se ih ovih stopa ustaje i ide po bombu. Još je nije donio, ne znam puca li u prazno, ali prijeti s velikom uvjerljivošću.
Susjed s kojim nikada ni o čemu ne razgovaram jednom prilikom našao je shodnim da mi priopći svoje zapažanje o jednom drugom susjedu za kojeg je ustvrdio da je homoseksualac.
Bila sam iskreno zgrožena količinom mržnje i prezira koja je bljesnula u njegovu pogledu, kao i zahtjevom za bezrezervnom podrškom koju je taj pogled tražio pri konstataciji da bi bilo najbolje da se peder odseli odavde. Ostala sam nijema i zbunjena, a pristojan i sporni susjed uskoro se odselio.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.
Umjetnost (u ovom slučaju pričanje ovih kratkih priča), rekao je Aristotel, stvarnija je od zbilje jer ne govori samo o onome što se dogodilo nego i o svemu što se može dogoditi. Uvjerena sam da je svaki čitatelj barem jednom u životu, ako ne i puno više puta, naišao na ovakve i slične susjede, koji svakodnevni pristojan život mogu učiniti nepodnošljivim.
Susjede iz pakla. Susjede koji nisu Romi.
Kao što nije ni jedan od ovih slučajeva, s pokojim izmijenjenim detaljem, s kojima sam imala čast dijeliti suživot na raznim adresama. Jer, jedan od glavnih argumenata u nedavnom sramotnom slučaju s romskom obitelji koja je pokušala ostvariti suživot s pristojnim Škabrnjanima bio je taj – jeste li ikada imali Rome za susjede? Eto, iskreno, nisam. Ali sam imala razne druge i ne mogu reći da ih je nepripadnost romskoj zajednici po nečemu učinila boljima, pouzdanijima, pristojnijima te svim onim što se olako i stereotipski pripisuje Romima.
Ali, poznajem drage Rome, dvije sestre i tri brata s kojima se moja djeca ponekad igraju u parku, i tu ništa nije izmišljeno. Pristojni su, dragi i veseli, kao i većina djece s kojima je, bez nasilna upozoravanja na razlike koje su zlo, lako uspostaviti komunikaciju i započeti igru. Na manju djecu paze više nego ostali i ima neke dirljive neposrednosti u njihovu odnosu prema drugima, neke, koja je za većinu pristojnih neroma ostala u davnoj prošlosti.
Samo je jedno različito do čega su došla moja djeca – njihova je koža nešto malo tamnija, kao i naša kad se vratimo s mora.
Otvori KEKS Pay
